Flea / Honora

Izgleda da je opet ušlo u modu (ustvari, nikad nije ni izišlo) objavljivanje paralelnih projekata pojedinaca u odnosu na zajednički rad u matičnim bendovima.

Nakon nedavno objavljenog odličnog solo projekta Jaya Buchanana (Rival Sons) uspješan pokušaj prezentiranja drugačijih osobnih afiniteta, otkrivanja nekih novih osobnih teritorija, napuštanja muskulatornog imagea znanog iz djelovanja matičnog mu benda (RHCP  u kojem je bio apsolutno koheziva veza između Fruscianteovog misticizma, telurijskog pulsa Chada Smitha i Kiedosove, nazovimo je, glume), Michael Peter Balzary poznatiji kao Flea izdao je album „Honora“ u kojem je postavljena jedna gotovo koralna glazbena arhitektura ovog po mnogima jednog od najboljih bas gitarista. Za istu su se pobrinuli vrsni glazbenici: Mauro Refosco (brazilski perkusionist koji je radio s Davidom Byrnom), Nate Walcott (američki kompozitor i aranžer, svirao je klavijature na RHCP turneji The Getaway, te je „šuškao“ po funku s Frusciantesom), Josh Jonston (američki saksofonist, kompozitor i dobitnik Grammyja), Jeff Parker (Tortoise), Anna Butterss (bas gitara, svirala je s Jasonom Isbelom, Phoebe Bridgers) i Deantoni Parks (ex Mars Volta, američki avangardni, novovalni, eksperimentalni bubnjar). Posebnu zanimljivost ovom uratku daju svojim gostovanjem Thom Yorke i Nick Cave koje zaista nije potrebno posebno predstavljati.

Materijal s albuma kompilacija je autorskog materijala s četiri covera; Georgea Clintona i Eddiea Hazzela, Jimmy Weba, Franka Oceana   i Ann Ronell.

Svi atomi svih pjesama svih pjesama uobličili su ovu glazbenu avanturu dijametralno suprotnu „destruktivnom“, ali uvijek dobro izbalansiranom zvučnom uraganu RHCP u kojem je pomalo „luckasti“ Flea bio neizbježna figura, spiritus movens, inicijator uvijek dobrog raspoloženja, stekavši pri tome zasluženo status glazbene ikone. Oboružan trubom (njegovim potajnim ljubimcem) koju je prvotno svirao, te uz bas gitaru, Flea je obnovio interes, te je bez straha skočivši na glavu zaronio u čudesan svijet jazza sa svim njegovim toplinama i divljim uzbuđenjima, a koji je oduvijek bio prisutan u njegovom artističkom habitusu, te u kojem je pronašao (ili obnovio) svoj unutrašnji mir, pronašao svoj „brlog“ u kojem se osjeća vrlo ugodno. 

Nema tako utrtog puta na kojem ne postoje zaprege, stoga je sigurno prelazak sa poznatog, utabanog na ovaj neizvjesni put  autoru osigurao neprospavane noći, stvorio objektivan strah hoće li biti okarakteriziran kao šarlatan ili falši rocker. Flea je s provjerenom ekipom glazbenika stvorio  sasvim vehementan, gotovo puristički materijal s glazbenim integritetom, gotovo eksplicitno odsviran bez kontrakcija, akustički robustan, dinamički dosljedan. Predstavljena je glazbena formula, jasna i prihvatljiva.

Ipak, ako bih želio biti do kraja objektivan, rekao bih da je ovaj album dobrodošao kao čaša hladne vode u pakleno toplom danu, nije to  nezaboravno , ali je uvijek dobrodošlo osvježenje, koje s relativnim optimizmom može čak biti proglašeno albumom godine.

Otvarajuča „Golden Wingship“ svojim je „zbrkanim“ zvukovima ipak nagovijestila uzbudljivi nastavak. A on je već u narednoj „A Plea“ pokazao s kakvim se glazbenicima Flea okružio, stvarajući pri tome čvrsti, suvremeni, artistički i nabrijani dokaz da jazz u bilo kojem pristupu/pravcu nije mrtav, več da je to glazbeni univerzum bez shema. Univerzum u kojem je kao i u ljubavi sve dozvoljeno.

Prva, interesantna suradnja očitovan je u „Traffic Lights“ u kojoj kao da je  Flea  probudio uspavanog medvjeda imenom Thom York čiji se vokal tako lijeno i ljepivo uklopio u funk/jazz okruženje izvedeno na visokom nivou s mnogo, gotovo neprimjetnih, ali svrsihodnih detalja. “Deantoni i ja smo od početka svirali ono što će postati „Traffic lights“, a što me podsjetilo na Atoms for Peace (supegrupa u kojoj su nastupali Flea, Thom York, Joey Waronker, Nigel Godrich i Mauro Refosco), tako sam pozvao Thoma i nadi da će mu se svidjeti ritam i senzibilnost“.

Rekao bih, rezultat je prisutan u svom sjaju.

„Frailed“ predstavlja ambijentalnu, hipnotičku glazbenu epopeju u kojoj je Flea stvorio groove na kojeg su se nadovezali ostali glazbenici nadahnutim improvizacijama, tvoreći pri tome sanjivu atmosferu koju mogu usporediti onoj koju je stvorio Frank Zappa u „Gumbo Variations“ s albuma „Hot Rats“ ili djelomično Doorsi u instrumentalnom dijelu „Riders on the storm“. Kako kaže Flea: „U ovu improvizaciju ušli smo Deantoni, Jeff i ja, svirali smo skoro sat vremena, ali smo odlučili to skratiti na „svega“ 11 minuta“. 

Ali kakvih, skromno bih napomenuo.

„Wichita Lineman“, pjesma Glena Cambella ugostila je ortodoksnog mistika, nepopravljivog pesimista, nositelja pesimističkih pjesama; naravno nije teško prepoznati da je u pitanju Nick Cave. Kaže Flea: „Pomislio sam na Nick Cavea kojeg ne poznajem tako dobro, razgovarali smo, znam da obožava Jimmy Webba. Javio se nakon pola sata i rekao – da. Kada sam čuo njegov glas bio sam uzbuđen i zaplakao sam, ima neku toplu energiju koja te diže“.

Za „Willow Weep for Me“ kaže: „Želim je samo svirati, sviđa mi se klavirski solo Art Tatuma, čiji smo intro preuzeli. John Frusciante je bio zadužen za svoje elektroničke elemente, stvorio je jedinstvenu auru, uniformiranu, ali dinamičnu“.

„Thinkin Bout You“ je po meni jedna od najboljih pjesama, želio sam je odsvirati na trubi. Sve sam snimio u kući: trubu, bas i mellotron. Sviram instrument zvan flumpet , kombinaciju trube i flugehorna. Želio sam uhvatiti ljepotu melodije bez da oduzmem ništa od Frank Oceanove izvedbe“

 Iskreno, „Honora“ nije baš laka za slušanje, svojevrsni je to pokušaj oslobađanja od klišea, krik slobode izražavanja, briga o svijetu izranjavanom ratovima, siromaštvom, devastirajućom politikom prepunom lažnih proroka.

Instrumentalizacija je produkt provjerenih glazbenika, očekivano su bas gitara (atletski bas koji konstantno odzvanja u prsnom košu) te solaže na trubi u prvom planu, no preskočiti učinak ostatka ekipe bila bi prvorazredna uvreda.

Zajednička dijagnoza albuma bila bi apsolutna timska usklađenost, eksplicitno sviranje , vehementnost u iskazivanju emocija, profinjenost i na momente potrebna doza agresije kroz puristički pristup, istovremeno i kroz osobne slobode izražavanja s potpunom artističkom kontrolom.

Jedan od pretendenta za album godine?

Zašto ne.