Nothing / a short history of decay

Kad ste mladi, nije vam problem zapamtiti koje se godine nešto dogodilo jer uvijek imate neke referentne točke. Te i te godine krenuli ste u školu, a ove druge pak ste bili na maturalcu. No, kad se zaposlite pa vas svakodnevni, jednolični ritam počne mljeti, orijentacija u vremenu postane problem. Dakle, bilo je to 2018. ili 2019., vrag će ga znati, kad sam pohodio koncert filadelfijskih Nothing u zagrebačkoj Močvari. Za bend sam čuo godinu ili dvije ranije, slučajno naletjevši na neki članak o najboljim shoegaze albumima ikad. Kako sam u to vrijeme mislio da je shoegaze odavno mrtav kao nekakav suvisli glazbeni stil, zapanjilo me kad sam saznao da postoji horda novih, mladih bendova koja je odrasla na glazbi koju su, valjda, voljeli njihovi roditelji.

Elem…kako sam uvijek bio sklon poslušati dobru preporuku, isprobao sam uzorke sa svih tih nabrojanih albuma. Da vam kažem da me je pjesma „A.C.D. (Abcessive Compulsive Disorder)“ oduševila, to bi bio epski „understatement“ (opet me Google Translate malo iznevjerio). Naime, ta mi je pjesma istog trenutka postala jedna od najomiljenijih „go to“ dizalica energije/raspoloženja. Ostatak navedenog albuma Tired Of Tomorrow (2016.) nije bio na visini „A.C.D.“, ali nije bio loš. U svakom slučaju, bend je zavrijedio pažnju, a posebice njihov prvijenac Guilty Of Everything (2014.) koji je na vrlo zanimljiv način kombinirao nekakav (uvjetno rečeno) metal, sa spomenutim shoegaze utjecajima.

No, da se samo kratko vratim na koncert…bio je to jedan od najgorih kojima sam nazočio u životu, ali bez imalo krivnje benda koji se svojski potrudio odraditi posao pred jedva 20-ak ljudi. Prazna dvorana vrlo sumnjive akustičnosti je najvjerojatniji razlog da su se delikatne, a opet, žestoke gitarske dionice potpuno raspale u neslušljivu buku, u kojoj je bilo gotovo nemoguće raspoznati melodije. Eventualno su neke tiše i laganije pjesme kao elegična „Carpenter’s Son“ zvučale koliko-toliko dobro.

Gdje sam ono stao…aha…Nothing su kvartet iz Philadelphije koje predvodi Dominic „Nicky“ Palermo, istetovirani grubijan (odradio je dvije godine u „ćuzi“ zbog pokušaja ubojstva – navodno u samoobrani) mekog srca i bivši član manje poznatog hardcore benda Horror Show. a short history of decay je njihov peti i, vjerojatno, „najmekši“ album. Ako su svoju karijeru počeli s pjesmama koje su bile „na rubu“ nekakvog metala, onda možemo reći da su svoju metamorfozu u punokrvni shoegaze bend uspješno dovršili. 

Naime, a short history of decay nam nudi jedan zanimljiv presjek shoegaze žanra. Naći će te tu izravnih utjecaja svakog bitnog benda – od nježnih Slowdive do kompleksnih My Bloody Valentine – pa čak i onih koji nisu baš shoegaze – recimo, Radiohead i Coldplay u njihovim ranim danima. E, sad…možete reći da su Nothing iskopirali sve i svakoga i tako pokušali prodati „muda pod bubrege“, ali dozvolite mi „izdvojeno mišljenje“. Prvo i prvo…naslušao sam se kojekakvih My Bloody Valentine wannabeja, ali nitko nije ni blizu bio ovako uvjerljiv, pa čak možda ni sami „kraljevi“ na svojem pokušaju povratka mbv iz 2013. Dokaz: „cannibal world“. Drugo: „purple strings“ jest vrlo, vrlo slična čuvenoj (i notornoj) „Creep“, ali sjetite se riječi dijaboličnog gospodina Reeda iz filma Heretic – „Creep“ je ukraden Holliesima – pa je onda samo pravedno da ga netko ukrade od Radioheada, jelda? Ili, kako je znao reći Bono: „Charles Manson je ukrao ovu pjesmu od Beatlesa, a mi je vraćamo“ – taman prije nego bi otprašili „Helter Skelter“ na kakvom koncertu. Treće: iako na prvu izgleda da su Nothing ponovili gorespomenutu „Carpenter’s Son“ uvrstivši ovdje „ballet of the traitor“, ni to nije baš istina – ova druga je ljepša. I tako dalje, i tako dalje.

Jbg, ekipa…moram pokušati obraniti bend čiji zvuk obožavam. Bili oni plagijatori ili varalice ili sve najgore na Svijetu, njihova vještina slaganja akorda i povremeni „hook“ kojeg su skloni ubaciti negdje među slojeve gitarske buke su mi nevjerojatno slatki i sklon sam ih zadržati na svakoj playlisti. Shoegaze i dream pop su „moji“ žanrovi i moje najveće slabosti. A slab sam i na ljude koji se trude, ali ne uspijevaju u ovom Svijetu koji nije u skladu ni sa čim što je univerzalno dobro, pristojno i pametno. Od sveg srca im želim da uspiju barem toliko da mogu od toga pristojno živjeti. Recimo – želim im da napune barem Tvornicu, slijedeći put kada (i ako) nas posjete, a na vas, braćo i sestre, apeliram: „Oprostite im – znali su što čine!“ Na koncu, ako mislite da su milijarderke Taylor Swift i Beyonce najoriginalnije pojave u glazbenom Svijetu, razmislite opet. Lepa Brena je skakutala po pozornici u bodićima i minicama prije više od četrdeset godina.