Original Motion Picture Soundtrack / “Springsteen: Deliver Me From Nowhere”

U relativno kratkom vremenu imali smo prigodu na filmskom platnu gledati biografske priče o čak tri (bar meni osobno) izuzetno zanimljiva i nezaobilazna imena iz duge povijesti popularne kulture. Brian Wilson je tako dobio vrlo uspjelu filmsku verziju svojih ključnih stvaralačkih i životnih epizoda u filmu Billa Pohlanda “Ljubav i milosrđe”, dok je Bob Dylan osvanuo prije otprilike godinu dana kao vrlo upečatljiv filmski lik u odličnom “Potpunom neznancu”, s kojim je redatelj James Mangold zajedno s glumačkim bravurama Timothéea Chalameta, Edwarda Nortona i Monice Barbaro postavio vrlo visoke standarde u ovom filmskom (pod)žanru. Najnoviji u ovom kratkom nizu postao je ove jeseni Bruce Springsteen, kojeg u filmu Scotta Coopera “Springsteen: Izbavi me iz ništavila” gledamo u vrijeme nastajanja njegovog po mnogo čemu posebnog albuma, “Nebraska”. Na žalost, ono što mogu konstatirati nakon gledanja filma jest da je u pitanju najslabije ostvarenje među nevedenima (što ne znači da je u pitanju i uistinu loš film), podosta nagrizen slabim scenarističkim rješenjima, ali i nošen vrlo uspjelim glumačkim kreacijama…

Što se, baš kao u slučaju Chalemetova Dylana (ali i Nortonova Seegera i Joan Baez u briljantnoj izvedbi Monice Barbaro), odrazilo na soundtrack, jer, kao u Mangoldovu filmu, tako i ovdje – možda kao novi standard – (pre)pjevačke uloge preuzimaju sami glumci, odnosno, u Springsteenovu slučaju odlični Jeremy Allen White. Tridesetčetverogodišnji Njujorčanin svoju je ulogu, usprkos scenariju koji mu je u usta stavljao repetitivne, fusnotama nalik rečenice koje kao da su trebale baš i nacrtati svaki segment lika, odigrao izvrsno, a tako se snašao i za mikrofonom, ni na trenutak ne otkliznuvši u manirizme. Njegov Springsteen nije puka kopija, već posve nova kreacija, istodobno vjerna “originalu”, što sada možemo čuti i na soundtracku, na kojem je White praktički jedini vokalni izvođač…

Kako je film koncentriran na kratko razdoblje početka osamdesetih, kada je Springsteen, nakon dotad najuspješnijeg mu albuma “The River” i turneje koja ga je potom lansirala na naslovnice glazbenih medija, zastao na svojevrsnom stvaralačkom raskrižju koje ga je usmjerilo na kućni, “domaći rad” iz koje se izrodila “Nebraska”, soundtrack se svodi baš na taj album: sedam od dvanaest pjesama zastupljenih na albumu direktne su pozajmice s “Nebraske”, čiji je zrnasti naturalizam i ogoljeni duh na impresivan način vrlo uspješno prenesen na ove nove nove izvedbe. Springsteenove mrakom obremenjene pripovijesti, snimane na četverokanalnom kazetofonskom snimaču u tadašnjoj mu spavaćoj sobi, nastale su kao reakcija na vlastitu mu poetiku i novopostignuti status, kao i na duhove kojima je odzvanjala glazba koju je gutao kao lektiru i koje je prepoznao u okrutnim svjetovima u bijegu od Krista iz proze najdraže mu spisateljice Flannery O’Connor: na filmu i pogotovo sada na soundtracku one su tu sa svojom esencijom, u izvedbama pripovijesti iz maglovitih zakutaka kriminalnog polusvijeta kakve su “Atlantic City” i “Stete Trooper”, zatim “Nebraske” inspirirane stvarnom pričom o ubilačkom pohodu Charlesa Starkweathera (priča ekranizirana u genijalnom prvijencu Terrencea Malicka “Badlands”, koji dijeli naslov sa slavnom Springsteenovom pjesmom), “My Father’s House” i “Mansion on the Hill” kao reminiscencija na djetinjstvo, te briljantnih “Highway Patrolman” i “Reason to Believe”. Svaka od njih vjerna duhu izvornika, izvedena s očitim poštovanjem, ali i s više nego dovoljno hrabrosti i razumijevanja.

Kako je gotovo usporedno s “Nebraskom” Springsteen radio i na pjesmama koje će završiti na trijumfalnom “Born in the USA” i kako je, naravno, i taj proces prikazan u filmu, soundtrack obuhvaća i himničnu naslovnu pjesmu tog albuma, koja ga – možda ipak malo nespretno – otvara. Taj pomalo grub intro donekle ublažava “I’m on Fire” koja dolazi nakon sedam pjesama s “Nebraske” i time zaokružuje taj minimalistični set, stvarajući nešto poput okvira za ono što je nebrušeno dolazilo iz same Springsteenove intime. Za kraj su ostavljene tri “koncertne” izvedbe, pjesme koje je Boss (u filmu) izveo s lokalnim bendom u baru Stone Pony u Asbury Parku, u stanci kućnih sessiona. Little Richardova “Lucille”, “Boom Boom” Johna Leeja Hookera i “I Put a Spell on You” Screamin’ Jay Hawkinsa u Springsteenovoj (Allenovoj) izvedbi dođu tako kao svjedočenje korijena, a ovdje konkretno kao epilog koji će pojasniti i nastavak priče iz koje će se roditi još toliki sjajni Bossovi albumi. Dojam je da se na soundtrack mogao nadodati i Springsteenu tada vrlo važan synth-punk bend Suicide (što se može, uostalom, i čuti na filmu), no to bi zasigurno zahtijevalo radikalniji zahvat u samu logiku, odnosno, dinamiku ove glazbeno-filmske zbirke, koja i ovako vrlo vjerno prati film i njegovu osnovnu pripovjedačku liniju.