Panda Bear & Sonic Boom / A ? Of When

Što je zajedničko The Stooges, Suicide, Velvet Underground, The Beach Boys i, štajaznam…recimo Buddyju Hollyju i Bobbyju Fulleru? Nemate pojma? Ne, nije Phil Spector. Koliko znam, on nije imao nikakve veze sa Stoogesima ili Velvetima, a bogme ni sa Suicide. No, da vas ne držim u neizvjesnosti…svi oni su obožavani od strane (fakat Hrvatski jezik ne trpi pasiv) Noaha Lennoxa i Petera Kembera, dvojice likova koji ne vole svoja stvarna imena, pa su se preimenovali u Panda Bear i Sonic Boom.

Tamo negdje prije četvrt stoljeća na glazbenoj sceni se pojavila cijela hrpa bendova koji su bili jako promovirani od strane (opet?!) Pitchforka, a stvarali su poprilično neuobičajenu glazbu: Dirty Projectors, Grizzly Bear, Deerhunter, Ariel Pink’s Haunted Graffitti…i, naravno, Animal Collective. Djelujući vremenski paralelno sa The Strokes i The White Stripes koji su „spašavali rock“, ovi (uglavnom) dječaci su kreirali nešto relativno novo. Kažem „relativno“, jer oni nisu bili baš ono „ful“ originalni. Naime, dvadesetak godina ranije, gorespomenuti Kember je osnivao Spacemen 3 sa još jednim vizionarom, stanovitim Jasonom Pierceom, u to vrijeme poznatijim kao J Spaceman. Nakon raspada Spacemen 3 u spektakularnoj svađi, ovaj potonji je osnovao Spiritualized i (p)ostao miljenikom glazbenog tiska, a Sonic Boom je, unatoč pokušaju s novim bendom Spectrum, pomalo pao u zaborav. Ovi Pitchforkovi miljenici su okarakterizirani kao neo-psihodeličari, baš kao što su tako bili nazvani Spacemen 3 i njihovi kasniji spin-off bendovi.

Ova se priča već odužila, pa ću je skratiti…fast foward dvadeset godina i negdašnji član Animal Collective poznat kao Panda Bear i njegov „duhovni otac“ Sonic Boom su se sreli i zbližili, pa su odlučili izdati zajednički album pod nazivom Reset i, naravno, time „resetirali“ svoje karijere. Reset je vrlo zanimljiv album – kolekcija laganih i prozračnih doo-wop pjesama (od kojih su neke izravno semplirani hitovi rokera s kraja pedesetih), obogaćenih raznoraznim psihodeličnim alatima – zujanjem, repetitivnim frazama i elektroničkim efektima, a sve uz „filspektorovsku“ produkciju. Kažem…zanimljiv album…ali da bi stvarno bio TOP malo smeta spomenuta repetitivnost…ono kad se pegla po jednom te istom akordu dok ga se ne iscrpi u potpunosti.

A ? Of When ne predstavlja nekakav revolucionarni odmak. Sve ono što ste već čuli na Reset, opstaje i ovdje, ali (poslovični) vrag je u detaljima. Na novom uratku, više je „zujanja“ (ne znam koliko sam dobro ovdje preveo termin „droning“) i elektronike, čime se prikriva utjecaj doo-woppera, pa pjesme djeluju originalnije i „svježije“. Uz to, Sonic Boom je upotrijebio snimke koje je napravio na tonskoj probi dok je nastupao sa fenomenalnom harfisticom Mary Lattimore (njezinu kolaboraciju s Julianne Brunswick sam kratko recenzirao u Soundchecku) i to je učinio na fenomenalan način. 

No, da krenem ispočetka…album otvaraju četiri pjesme koje su, da se ne lažemo, pomalo dosadne. Ako ni zbog čega drugog, onda zato jer im nedostaje izrazite melodičnosti u vokalnoj liniji koja bi ublažila utjecaj pozadinskog „zujanja“ i efekata. Uzmete li u obzir njihovo trajanje od prosječnih pet minuta, razumijete što je problem, jelda? Međutim, kad počne naslovna „A ? Of When“, stvari se okrenu naglavačke i sve postaje puuuno bolje, a odmak od Reset jasniji.

Uvodna „Never Givin’ In“ sagrađena je kao nekakva mantra, oko vrlo jednostavne frazice koju je Mary Lattimore odsvirala vjerojatno za razgibavanje prstiju, a prati ju nabijanje po timpanu ili bas bubnju. Pandin je glas ugodan i, uobičajeno, provučen kroz efekte. Pred kraj, u igru uđe i bas koji vas podsjeti na glazbu iz Twin Peeks i još jedna fraza na klavijaturama, pa to donekle obogaćuje pjesmu. „Lucky Charm“ i „Revive Him“ su nešto razigranije i zvuče kao neke višeglasno izvedene božićne pjesmica – ništa posebno – a nedostaje im i onaj „rast“ iz „Never Givin’ In“. Ova potonja čak i jaaako sliči na „Little Drummer Boy“.

„Something Like Dreaming“ je lagana priprema za nastavak, uz dvotonski „liz“ (anglosaksonci to zovu „lick“, pa doslovnom prevodim – ne znam da li taj termin kod nas koriste ozbiljni glazbenici) na harfi. Opet mantra…

I tako, nakon punih dvadeset minuta dolazimo do nečega. „A ? Of When“ počinje zvukom premotavanja trake i nekim klavijaturskim rifićem koji će vas podsjetiti na The Who koju (ako se ne varam) pjeva Sonic Boom, a Panda dodaje svoje efekte i glasovnu pratnju u obilatim količinama. Odlična je to rokerica u kojoj dečki sa uvjerenjem iskazuju da će se sranje dogoditi, samo je pitanje kada. Po urgentnosti kojom ju izvode, rekao bih da to nije pitanje dekade ili godine, već dana ili sata.

Pet stvari koje slijede su redom odlični pjesmuljci sa vrlo dobro osmišljenim aranžmanima koji upotpunjuju retro osnovu (krasne laganice „Pray To You“, „Like A Moth To A Flame“) ili usporeni disco („Be The Bridge“) ili, pak, rockabilly tužaljke („Somethin’ That Last“) i doo-wop hitiće („Graveyard“). Sve to je začinjeno 8-bitnim zvučnim efektima preuzetima iz salona za video igre kakve viđamo po filmovima. Uglavnom, nostalgija „na najjače“. Na koncu, sve me to nekako podsjeća na rad Stereolaba, ali bez (nepotrebne?) artsy komplikacije i s referencama na nešto raniju glazbenu eru. Vrlo, vrlo dobro.

Dakle, ako volite surf, rockabilly, doo-wop, i ostale fore iz (sada već) daleke prošlosti, ne smijete zaobići ovaj album – baš je fora. A onda svakako počujte i onaj prethodni. Thank me later! 😉

A da se vratim na početak…bendove koje sam spomenuo u prvoj rečenici nisam s ovim dvojcem povezao ja nego drugi recenzenti, tako da se moram ograditi od spominjanja Stoogeesa. Naime, ja nisam našao poveznicu s njima. Ako ju vi pronađete, javite se u redakciju, ali ne očekujte nagradu;-).

BILJEŠKICA: Na dan kad ovo pišem, album još nije na streaming platformama, barem nije na Spotifyju i Deezeru. Ergo, nema linkova/widgeta.