The Muse / The Wow! Signal

Poznata je Bellamyjeva opsjednutost tamnim, distopijskim cyber futurističkim temama, hladnom tehnologijom, teorijama zavjere, svemirskim beskrajem, stoga nije ništa čudno da je taj svoj  interes na ovom albumu zaokružio sasvim legitimnim i vječnim temama: „Kao individualci tražimo ljubav kako se ne bi osjećali sami, kao vrsta očekujemo da nismo jedini u svemiru.“

Dakle, ništa neobičnog u izboru naslova ovog najfriškijeg uratka. Za one koji ne znaju pozadinu, radi se o činjenici kako je daleke 1977 godine uhvaćen  misteriozan radio signal koji je bio protumačen kao moguća vanzemaljska poruka.

Ovaj album osim tih dilema posjeduje još jednu osobnu dimenziju; baveći se eksternim prostranstvima Bellamy nastoji popuniti osobnu unutarnju prazninu nastalu zbog završetka jedne ljubavi. Reklo bi se jedna od najstarijih i najzastupljenijih tema rocka. A onda se lako sklizne na teren pretjeranosti, pompe, pa i kiča. Zastupljene su i teme otuđenja, želje za povezivanjem, traženjem suvislih odgovora u sve više glasnom, bučnom i nesigurnom svijetu.

Ako je istina da je rock idealan poligon za stvaranje, u kojem se ništa ne uništava, samo se transformira, onda po mom skromnom mišljenju ovaj najnoviji uradak ima sve predispozicije za unisono pomirenje u redovima njihovih obožavatelja koji su nakon relativno nespretnog pokušaja rekonstrukcije post disko glazbe 80-tih („Simulation Theory“), kao i „diplomiranja“ u stvaranju populističkog soničnog pop rocka koji balansira između baladične profinjenosti i kontrolirane rock energije („Will of the People“) počeli opasno sumnjati u naredne radove, kao i budući smjer u kojem će se kretati njihova glazba, uvijek zasnovana na teškim „dinosaurskim“ riffovima, melodramatičnom atmosferom, prihvatljivom nostalgijom koji su svoju verifikaciju potencirali na nastupima u živo.

Stoga nije neobično očekivati da bi najnoviji uradak mogao orbitrirati oko tih parametara koji su ih učinili slavnima. Pretpostavljam da će Bellamy pokušati  pametno balansirati između pogleda unaprijed i unatrag, prema valjda nekim novim vidicima, ujedno bi to bio  povratak korijenima. Nakon preslušavanja materijala reklo bi se  da Bellamy pomalo sondira teren za stvaranje novog koncepta čije markacije nisu ocrtane do krajnih granica (budućnost će pokazati). A to bi mogla nedvojbeno biti   kombinacija spektakla i nadahnuća koji su se mogli pronači u njihovom starijem katalogu, u albumima „Orygin of Symmetry“ i „Black Holes and Revelations“. 

Ustvari, kao da su u neku ruku Muse odlučili da budu Muse, opet su iz pete izvukli sve one parametre s kojima su se lansirali u glazbenu orbitu (iskrivljeni riffovi, poznati falseti, programirani sintetizatori).

Možda su ga baš zbog tih razloga u NMU proglasili njihovim najboljim ostvarenjem unatrag 20 godina, što je vrlo dvojbena izjava. Možda griješim dušu, ali nije mi poznat niti jedan kompozitor koji je sada potentniji, nadahnutiji, figurativno rečeno željniji „krvi“ nego što je bio prije 20 godina.

Najbolji primjer koji se direktno referira na naslov albuma, otvarajuća je „The Dark Forest“ inspirirana  teorijom o mračnoj šumi u kojoj se kriju vanzemaljci u strahu da ne budu asimilirani, a o kojoj nema nikakvih čvrstih dokaza. Zarazna pjesma bogate orkestracije s blagim utjecajem (u samom početku) istočnog etna, pjesma zrelog sonoriteta s asosijacijama na neka prošla vremena uz njihovu poznatu energičnost, te sa latinskim izrazima Sanctus Signum, Dominus Dei,  Cometa Altissimus,  Curus Machina, Navis Lucifer (kopiran Queenovski štos) s kojim bi trebali pojačati gotovo gotičnu tajnovitost (navodna reprodukcija gore navedenog signala s kojim se otvara uvodna pjesma). Dade se pročitati da nove koncertne nastupe više ne završavaju s uobičajenim standardom „Knigts of Cydonia“, pa se pitam može li ova pjesma preuzeti tu ulogu.

„Cryogen“ izdan kao jedan od probnih balona umnogome je anticipirao ostatak materijala, stavljajući gitaru iz njihovih najboljih dana opet u centar zbivanja (vidi „Plug in Baby“) tvoreći u ovoj pjesmi neodoljivu nostalgičnost. Mogu zamisliti kakvu će pomamu ova pjesma izazvati na živim nastupima.

Osobno „The Sickness in You & I“ smatram jednim od pritajenih favorita albuma s ubitačnim, grubim riffovima,  brutalnim metal prizvukom (kojeg će pretpostavljam u narednim radovima dodatno eksploatirati). Teški bas Chrisa Wolstenholmea dodatno podgrijava atmosferu (nije mu to očito prvi put), kao i uvijek nenametljivo, ali esencijalno bubnjanje Dominica Howarda. Nije teško pogoditi da Muse imitiraju Muse. A na nju se sasvim logično prikačila i „Unravelling“.

Da se nisu olako riješili afiniteta za stvaranjem pop/rock pjesama čvrsti dokaz je „Hush“, malo mračnija pop/rock pjesma sa vokalnom rolom Ellie Goulding (koja je svojevremeno kazala da su mnogi utjecali na njenu glazbu, ipak uz izdvajanje Kate Bush, Björk, Joni Mitchell). 

Gotovo liturgijsku atmosferu posjeduje nešto laganija „Be With You“ koja nedvojbeno ukazuje da glazba Bellamyja i društva ipak ne ide uvijek linearno.

Na kraju bi se moglo konstatirati da je ovaj album njihov pravi zicer, uradak bez nepotrebnih rizika, ravnopravan dio njihove monumentalne diskografije, album koji za sada ne otkriva nove horizonte, a stare itekako pametno „fotošopira“. Album koji je zapravo dobro došao i kojeg treba poštivati.

Koncert u studenom u O2 areni mogao bi ipak biti nezaboravan.