Parni valjak / Bez struje (Live in ZKM)

Opet se ponavlja da pišem o koncertu na kojem nisam bio i vremenu koje se, čini se, opet ponavlja.

Nisam bio u Zagrebačkom kazalištu mladih 1995. godine. To je činjenica. Nisam sjedio u publici, nisam vidio bend nekoliko metara ispred sebe, nisam osjetio onu specifičnu kazališnu tišinu u kojoj se publika boji zakašljati da ne pokvari trenutak. Sve što znam o toj večeri dolazi iz zvučnika. Prvo je dolazilo s CD-a, godinama kasnije s vinila. I moram priznati – što sam dalje od tog koncerta u vremenu, to mi se čini bližim. Možda zato što Bez struje (Live in ZKM) nije album koji se troši u jednom slušanju. On se ne nameće, ne viče, ne pokušava biti važan. On jednostavno jest. A to je, u današnjem svijetu, sve rjeđa kvaliteta.

Sredinom devedesetih sve je bilo glasno. Društvo je bilo umorno, emocije razvučene do kraja, javni prostor zasićen. Parni valjak je tada mogao, bez ikakvog rizika, nastaviti puniti dvorane električnim koncertima i velikim refrenima. Publika bi došla, pjesme bi funkcionirale, svi bi bili zadovoljni. Umjesto toga, bend je odlučio utišati se.

Slušajući snimku danas, jasno čujem da to nije bila estetska odluka, nego svjesna potreba. Kao da su i oni, jednako kao publika, osjetili da im treba nešto sporije, bliže i iskrenije. Akustični koncert u kazalištu nije bijeg od rocka, nego povratak pjesmi.

Danas, gotovo trideset godina kasnije, nalazimo se u potpuno drugačijem, ali jednako bučnom svijetu. Sada sve svira istovremeno: obavijesti, mišljenja, algoritmi, vijesti, sadržaji. Sve traži reakciju, sve traži komentar, sve traži da se odmah uključiš. I baš zato Bez struje danas ne zvuči staro. Zvuči nužno.

Nikada nisam bio na tom koncertu, ali snimka mi vrlo precizno prenosi atmosferu. Ne sliku, nego osjećaj. Čujem prostor. Čujem publiku koja zna kad treba biti tiha. Čujem bend koji se ne boji pauze. ZKM ovdje ne služi kao kulisa, nego kao sudionik. Dok slušam, imam osjećaj da se nitko ne žuri. Nitko ne pokušava „odraditi“ pjesmu. Nema nervoze, nema potrebe da se nešto dokazuje. A to danas zvuči gotovo luksuzno. Današnji koncerti često zvuče kao da se natječu s vlastitim snimkama. Sve mora biti veće, brže, glasnije. Ovdje toga nema. Ovdje se sve događa točno onoliko koliko treba.

Ako postoji jedan element ovog albuma koji me svaki put iznova zadrži, to je Aki. Ne zato što pokazuje koliko može, nego zato što pokazuje koliko zna stati. Njegov vokal ovdje nije oružje, nego alat za komunikaciju. Slušajući vinilno reizdanje, čujem njegove udaha, sitne lomove u glasu, trenutke kada odluči ne otići do kraja fraze. To nisu slabosti, već svjesne odluke. I to one koje danas rijetko čujemo. U vremenu kada svi govore istovremeno, a malo tko sluša, Aki ovdje pjeva kao da vjeruje da će ga netko stvarno čuti. Ta vjera danas djeluje gotovo naivno. I upravo zato snažno.

Originalni CD ovog albuma slušao sam godinama. Bio mi je poznat, siguran, gotovo komforan. Mogao sam ga pustiti u pozadini, u autu, uz razgovor. Vinil me, međutim, tjera na drugačiji odnos. Moram ustati, okrenuti ploču, sjesti i slušati. Možda je upravo u tome najveća vrijednost reizdanja. Ne samo u toplijem zvuku, jasnijim detaljima i širem prostoru, nego u ritualu koji zahtijeva pažnju, jer vinil me prisiljava da usporim. Kao i sam album. U usporedbi s originalom, reizdanje mi ne zvuči „modernije“, nego iskrenije. Kao da sam se približio izvoru, a ne poboljšanoj verziji. 

„Sve još miriše na nju“, „Ugasi me“, „Lutka za bal“, „Neda“ – sve su to pjesme koje znamo napamet. Ali ovdje ih ne slušamo da bismo ih pjevali. Slušamo ih da bismo ih ponovno razumjeli. Bez struje, bez buke, bez refrena koji traže pljesak, ove pjesme postaju razgovori. Nisu tu da bi se svidjele, nego da bi ostale. Možda je to još jedna paralela s današnjicom. Danas se od svega traži da se doživi odmah. Da iziskuje reakciju, klik, komentar. Ovaj album ne traži ništa. On samo postoji. I upravo zato traje. 

Ne mogu govoriti o svjetlima, pogledima i energiji u dvorani, ali mogu reći da ova snimka ne zvuči kao proizvod. Zvuči kao događaj, ne kao nešto što su planirali pretvoriti u povijesni album. Zvuči kao večer u kojoj su se pjesme, publika i prostor poklopili. Netko je bio dovoljno pametan da to zabilježi. Vjerojatno zato što živimo u vremenu u kojem se rijetko dopušta tišina. Možda zato što se od nas stalno traži da reagiramo, sudjelujemo, komentiramo. A možda zato što smo se umorili od stalne prisutnosti.

Bez struje (Live in ZKM) podsjeća da glazba ne mora biti stalno uključena da bi bila snažna. Da pjesma ne mora vikati da bi ostala. I da nije važno jesi li bio tamo.

Dovoljno je da slušaš.