Parni valjak / Kažu pčele umiru

Na zamolbu mog urednika obećao sam napraviti recenziju njihovog novog uratka. Nakon nekog vremena utvrdio sam da imam nemali problem. Obzirom da volim njihov minuli rad kojeg sam uvijek cijenio, javila mi se dilema kako postupiti prilikom recenzije, jer ona mora biti iskrena (iako je iskrenost ponekad poput sna), ujedno bi trebala biti  obojena velikom dozom nostalgije zbog koje se zna izgubiti objektivnost.

Pa krenimo.

Kaže se da koga nema bez njega se može ili mora.

Dilema je može li se, a pitanje mora li se.

Može li se?

Specifična situacija koja od Huseina Hasaefendića Husa kao glavnog  kompozitora u prvom redu zahtjeva hrabrost, hrabrost koja  može biti posljedica straha, hrabrost koja može predstavljati način kako Hus razgovara sam sa sobom zbog, čini mi se nikad neprežaljenog gubitka svog dragog prijatelja s kojim je prolazio kroz mnoge Scile i Haribde i koji je na sceni tako uvjerljivo i jedinstveno  artikulirao sve Husove snove, sve njegove verse i note. Nedvojbeno se može utvrditi da su Hus i ostatak benda  dostojanstveno podnjeli nesreću, tugu i bol kroz ovaj 18. po redu studijski album koji funkcionira poput, recimo, uspjelog dijaloga između definirane i svima poznate prošlosti i neizvjesne budućnosti (zar ona nije uvijek neizvjesna?).

Očito su koncerti nastali nakon odlaska Akija s ovog svijeta bili samo tranzicija, uvježbavanje, ispitivanje vlastitih mogućnosti; prelazna etapa prema ovom, kao i prema budućim radovima (nadamo se da će ih biti).

Ovako na prvo slušanje čini mi se da je nastavljena  tradicija pisanja ugodnog, solidnog mainstream materijala s kojim su se u prošlosti definirali kao nezamnjeniva konstanta domaće pop/rock scene. Smatram da je besmisleno novi materijal uspoređivati s njihovim evergreenovima iz mnogo razloga. Prvenstveno što je sasvim nerealno očekivati neku novu Husovu glazbenu renesansu, iako je izgleda mnogi očekuju. Drugi razlog je što više nema Akija. Njegovo mjesto je, budimo realni, sasvim dobro i neopterećeno preuzeo Igor Drvnekar, mladić koji je „starcima“ na neki način donio transfuziju svježe krvi. Na taj način Hus je produžio svoj dugi životni vijek kao priznati kompozitor kojem, po mom osobnom mišljenju nema ravna u komponiranju ljubavnih pjesama, koje osim neupitne melodičnosti posjeduju i veliku dozu poetike. Dakle, za Husa se ne smije kazati da je to „starac“ koji je dovršio svoj ručak i gleda druge kako jedu, još uvijek se njegove zastave ponosno vijore održavajući domaću maistream produkciju na zavidnom nivou.

Iskreno, nisam siguran da će novi materijal na mlade generacije ostaviti identičan utisak kao stare uspješnice, kao i na nas sa nešto više godina iz osobnih iskaznica. Rekao bih da pred bendom stoji zahtjevan  „domaći rad“  da ovaj, solidno posložen i uravnotežen materijal postane visoko nutritivna  duševna hrana i jednima i drugima, kao što su bile nezaboravne glazbene avanture iz prošlosti.

Dakle, za zaključenje  poglavlja može li se ipak stoji dostojanstveno rješenje te dileme, naime smatram da Hus nije jedan od kovača lažnog novca u glazbi.

Mora li se?

Davno je Miroslav Kutle kao tipičan produkt domaće pretvorbe (koja zgodna riječ za pljačku) kazao da ako se jednom popneš na biciklu onda ne smiješ stati. 

Vrijedi li takva mudrolija uopćeno za glazbenike, pa tako i za Husa?

Gadna je stvar kada te Euterpa, zaštitnica glazbe obgrli svojim krilima i uvuče u svoj omamljujući  vertigo. Još je gadnije kada ista izgubi interes za „domaćina“, što se Husu (još uvijek) nije dogodilo. Čini mi se da Hus u stvaranju novog materijala stvorio glazbenu stabilnost, te postupa sa oprezom, a cijena tog opreza  u ovom je slučaju kompozitorska sloboda bez iskazivanja nekih novih ambicija s kojima se olako zna otići u neiskrenost.

Nema umjetnika/glazbenika (sasvim opravdano i očekivano) koji nije prolazio kroz svoja umjetnička ljeta i zime, čini mi se da je Parni Valjak ovim albumom stvorio neki svoj novi duhovni prostor u kojem se osjeća njihovo poslovično zajedništvo artikulirano kroz uobičajeno dobru artističku kontrolu i timsku usklađenost.

Stoga i mora li se na ovom albumu još uvijek drži vodu, jer je očito da Hus iz rukava uvijek izvuće poneki glavni zgoditak: „Moja glava, moja pravila“ ( s introm koji asocira na poznatu uspješnicu Green Daya); „Ti i ja, nekada“, te „Pustit ću glas“ i „Sad kada znaš“ koje bi se mogle s lakoćom prometnuti u izrazite favorite u živim nastupima.

Sasvim dovoljno za nastavak.