U najnovijem prilogu svojim Red Hand Files, Nick Cave je, na upit je li njezin obožavatelj, Patti Smith opisao kao osobu “isusoliku u svojoj misiji”, naglasivši kako mu je drago što baš ona postoji na ovome svijetu. I možda će se mnogima, bar na prvu, takav dojam činiti pretjeranim ili bar čudnim, ali životna priča ove rock-poetese i svojevrsne proto-punk ikone uistinu sugerira jedan po mnogočemu jedinstven duh. Jer, na širokom potezu od epohalnog prvijenca, remek-djela rocka sedamdesetih “Horses” (koji je svjedočio uzlet briljantnog talenta prepunog mladenačkog prkosa) do nevjerojatno dirljive isprike zbog treme na dodjeli Nobelove nagrade kolegi joj Bobu Dylanu (preko koje smo se mogli uvjeriti koliko je ponizan njezin pristup umjetnosti, pa i životu općenito) nanizala se ne samo niska sjajnih (pa i nekih manje sjajnih) albuma, pjesničkih zbirki i virtuozno napisanih knjiga memoarske tematike, već i slijed životnih tragedija, uspona i padova koji su, uz trajnu žudnju za znanjem i duhovnošću, oblikovale jedan kreativnošću i stvaralačkom slobodom definiran svijet, priču, dakle, koju sam i sam prije četrnaest godina, u recenziji njezine knjige “Tek djeca”, opisao kao jedno od najljepših svjedočenja Božje prisutnosti.
Petnaestak godina nakon prijevoda te memoarske proze, u kojoj se Patti Smith minucioznim pripovjedačkim stilom i žarom osvrnula na odnos s “umjetnikom njezina života”, fotografom Robertom Mapplethorpeom, sada nam, istodobno s prvim svjetskim izdanjem, stiže prijevod novih memoarskih zapisa: “Kruh anđela” donosi nam ovoga puta cjeloživotnu priču jedne od najutjecajnijih umjetnica u povijesti rock-kulture, od najranijih dana i odgoja pod utjecajem Jehovinih svjedoka (kojima joj je pripadala majka), preko napuštanja prvog djeteta te straha i drhtanja kroz prve korake u umjetnosti, do statusa legende koja ne prestaje pokušavati proniknuti u otajstva Milosti. Čak upečatljivije od prethodne knjige, Patti Smith pripovijeda svoju priču “plešući bosonoga” po granicama proze i poezije, filigranski, mjestimice podsjećajući i na Marqueza u “Sto godina samoće”, opisujući događaje koliko i vodeći dnevnik jedne duše…
Od adolescentskih dana, kada je pomislila da među bodljikavim kupinama, koje bi za besanih noći promatrala u grmlju preko puta, živi Bog, bila je u potrazi za transcendentalnim, svoju čežnju upregnuvši – pod utjecajem Rimbauda i Dylana – u stvaralački čin. “Vjerovala sam u Stvoritelja, u mnoštvo jezika prirode, moralne pouke bajki, jezik drveća i ilovaču Zemlje”, piše u svom dnevniku duše, zaokružujući: “Bog kao beskrajno područje, Isus kao ljudski most i umjetnik kao materijalni govornik.” Upravo u tim koordinatama možemo pratiti i shvaćati njezin rad, koji se na stranicama “Kruha anđela” pred nama odmata kao ispovijest. Ispovijest protkana naoko neobičnim, “slučajnim” detaljima, poput onog da je prvijenac “Horses” 1975. trebao biti objavljen 20. listopada, na rođendan njezina velikog uzora Arthura Rimbauda, da bi termin zbog kratkotrajne nestašice materijala za izradu vinila bio odgođen na 10. studenoga, što je pak godišnjica smrti tog istog slavnog francuskog pjesnika (što je ekvivalent sličnoj “slučajnosti” opisanoj u “Tek djeca”, kad je, nemajući novac za autobusnu kartu do New Yorka pronašla nečiji novčanik s taman toliko dolara da kupi tu kartu). Ispovijest koja u takvim “slučajnostima” ne vidi puke anegdote već sudbinska iscrtavanja, iz čega se postupno razvijala svijest da nismo mi ti koji odabiremo, već samo oni koji prepoznajemo nešto što nam je darovano.
Patti Smith se u knjizi zapravo obraća prije svega sebi, odnosno, verzijama sebe raspoređenima duž vremenske crte provučene kroz ovih gotovo tristo stranica knjige. Ne isključujem da nešto slično možemo kazati za većinu autobiografija, no u ovom slučaju to je gotovo opipljivo, baš kao da smo tu, nad tim stranicama, bez direktnog poziva, ali kao dobrodošli gosti, putnici namjernici. Čak i potreba da i dalje objašnjava svoj slavni koliko i nespretni stih s početka albuma “Horses” – “Isus je umro za nečije grijehe, ali ne i moje” – kao izraz preuzimanja odgovornosti za vlastite životne i umjetničke odluke, a nikako kao antireligiozni sentiment, tu je ponovljena kao pogled u zrcalo, baš kao i priznavanje davnog “zločina” krađe 99 centi (koje u tom trenutku nije imala) vrijednog primjerka Rimbaudovih “Iluminacija” na uličnom štandu s knjigama, a zbog kojeg nikad nije zažalila. Možda je ovom mom dojmu pridonijelo i njezino otkriće da čovjek kojeg je od rođenja smatrala svojim ocem zapravo nije njezin biološki otac, podatak ovdje otkriven poput strofe u poemi, s mješavinom zahvalnosti i razočaranja, još u komunikaciji sa samom sobom.
Ali to je ujedno i najveća odlika “Kruha anđela”, čiji sam naslov povlači jasne poveznice s transcedentalnim. Ogoljenje jedne čežnje – iskonskog poriva koji pokreće umjetnost kao čin kreacije nasuprot destrukciji – ovdje je tim neposrednije što se i dalje odvija kao proces unutar same autorice. Kad se sjeti kako je njezin pokojni suprug, na posebno nježan način opisan glazbenik Fred Sonic Smith, klasik “What a Wonderful World” – pjesmu koju, zanimljivo, Patti nikad nije voljela – bez objašnjenja nazivao njezinom pjesmom i da joj je tek brat Toddy to objasnio njezinim stalnim, nepopravljivim životnim optimizmom, Patti Smith kao da i dalje, uživo, upoznaje samu sebe i to nam na stranicama ove knjige pripovijeda s dječjim entuzijazmom koliko i zrelim spisateljskim rukopisom.
