Richard Barbieri / Hauntings

Od benda Japan u kojem je uz Davida Sylviana bio „zadužen“ za stvaranje prepoznatljive glam elektronske arhitekture, preko jednog od najboljih prog bendova svih vremena – Porcupine Tree, u kojem je stvarao prepoznatljivu klavijatursku atmosferu kao neizostavan i ravnopravan dio njihovog glazbenog mozaika kojeg su zaokruživali Gavin Harison svojim jedinstvenim bubnjanjem, te mastermind tog projekta, Steven Wilson svojim estetskim kompozitorskim vještinama; Richard Barbieri je nakon više od pet godina izdao novi album.

Nastao je kao posljedica autorovih dilema i fascinacija s alternativnom realnošću, ponavljajućim snovima, te esencijalnim pitanjem: koliko toga što možemo percipirati je autentično, a koliko je konstruirano.

Stvoren je autentični instrumentalni uradak u kojem ne egzistiraju čvrste linije i teme, umjesto njih nalazimo astralno putovanje koje gotovo nema  dodirnih točaka s tradicionalnim atmosferskim pejsažima. Ujedno ga teško svrstati u eksperimentalnu ili progresivnu glazbu. Kao da je stvoren endemski uradak, sa izraženim snažnim idejama, s neizbježnim hipnotičkim, oniričkim učinkom, na momente s gotovo uspavljujućom dark atmosferom (je li u pitanju osobno iskustvo?). Dominiraju zvukovi koji  su relikt bujnih i toplih vintage analognih sintija koje  možemo  protumačiti kao roman njegove duše oslikan  specifičnim slaganjem 7 poznatih nota koje neće prouzročiti nikakvu apokalipsu tajanstvenih zbiljnosti, ali će nedvojbeno stvoriti hipnotičku ovisnost slušatelja kojoj se treba lagano prepustiti bez pretjeranog razmišljanja, jer će  tek onda (možda) rasti njihova sreća.

Richard Barbieri nikada nije bio tip klavijaturista koji se razbacivao ponekad bezrazložnim solažama, koji je izbjegavao poput nekih kolega stavljati u prvi plan  ekstravaganciju, prije je orijentiran iskazivanju svog klavijaturskog senzibiliteta. Uvijek je bio originalni dizajner zvukova, zvukova koji su plemenito nadograđivali cjelokupnu glazbenu sliku, naročito kroz cjelokupni opus Porcupine Tree.

Zastupljene kompozicije teku kapilarno poput infuzije s kojom uspješno čuva arhitekturu svog glazbenog stila, poštujući strukturu i plan kojeg drži pod kontrolom.

Možda je  „Anemioa“ (vjetar i um iz grčkog jezika,  sinonim koji odražava nerealnu, ali prisutnu nostalgiju za vremenima koje ljudi ne poznaju, u kojima nisu živjeli)  ta koja najbolje očitava sukus ovog uratka, stoga je možemo smatrati stjegonošom potrage za nepoznatim putovima po kojima smo bezbroj puta hodali u našim snovima. Sam autor priznaje da je pokušao predstaviti svoje proganjajuće (prijevod naslova albuma) vizure  nekih davnih vremena, vremena viktorijanske Engleske („Victorian Wraith“ i „1890“ sa svojim mističnim i spooky atmosferama)  i pariškog Belle Epoque („Paris Sketch“). Mjesta se za te potrage našlo i za prezentiranje suvremenih glazbenih, sasvim aksioznih tenzija („Traveler“, „A New Simulation“, koja posjeduje djelić Floydovske atmosfere).

Za razliku od uobičajenih albuma u kojima postoje pjesme koje poput karijatida nose album, ovdje ih u njegovim isprepletanju atmosfera svih godišnjih doba kroz koje se u maglovitim oblicima izmjenjuju realnost i simulacija – jednostavno nema.

U realizaciji ovog interesantnog albuma kojeg se ne smije svrstati u kategoriju pozadinske glazbe koja svira po zračnim lukama sudjelovali su: Morgan Agren (bubnjevi, surađivao je s Frankom Zappom), Percy Jones (bas gitara, surađivao je s Brian Enom i Peter Gabrielom), Luca Calabrese (truba), te na nestandardnim vokalnim prezentacijama Lisen Rylander Löve, Suzzane Barbieri i Sophie Worthen. 

Za potpuno doživljavanje ovog albuma treba imati dosta strpljenja, na kraju se ipak isplati.