Vlatko Stefanovski / Muscle Memory

Sedam nota, milioni glazbenih života. Života, koje su velikim dijelom ispisali i stvorili gitaristi.

Imao sam sreću, kao i ostatak moje generacije rasti uz te te velikane, spoznavajući i upoznavajući pri tome „svjetlosnu“ brzinu sviranja Alvina Leeja, molsku poetiku Petera Greena, ubitačne riffove Ritchiea Blackomorea, Santanine latino  fantazije, gitarsko „zvjerstvo“ Jimija Hendrixa, gitarske solaže Davida Gilmourea  koje su jedinstvene pjesme u pjesmama, čudnovate skale Franka Zappe, nadahnute solaže Jimmyja Pagea, „mračnjaštvo“ Tonyja Iommija, vrhunske i diskretne solaže Stevea Hacketta i tako u nedogled. A treba istaknuti i nove, mlade gitarske nade prezentirane kroz imena Plinija i Tima Hensena iz benda Polyphia. 

U tu se elitu gitarskih genlemena sasvim zasluženo „ugurao“ Vlatko Stefanovski svojim 7/8 i 11/8 makedonskim etno mjerama. I ne samo njima, jer Vlatko je prvenstveno lirski solist zanosnog i ugodnog tona koji se s lakoćom snalazi u različitim glazbenim formama gdje do izražaja dolazi njegova neiscrpna sposobnost permutiranja uobičajenih, ali i neočekivanih akorda uvijek prepunih sadržaja i emocija.

Ako se uzme u obzir tvrdnja da gotovo svaka pjesma s gitarom u prvom planu predstavlja solažu, solažu na solažu, onda se u slučaju Vlatka Stefanovskog (općenito)  može kazati da je Vlatko između tih solaža ukotvio čvrsta sidra, sidra koja uspješno odolijevaju vremenu.

Na ovom uratku na kojem mu društvo prave sin Jan (na bubnjevima) i Ivan Kukić (na basu) te suradnici: Zvjezdan Ružić (melotron),Damir Imeri (klavijature) , Goran Papaz (saksofon) – ta sidra (makar po mom mišljenju) ovom prilikom pripadaju instrumentalnim skladbama. Aristokratsko sviranje Vlatka Stefanovskog najbolje dolazi do izražaja u njemu omiljenim etno ritmovima; otvarajuća „Besni glisti“ još je jedan od vrijednih, raritetnih  primjeraka u toj jedinstvenoj kolekciji.

Je li to znači da vokalno/instrumentalne kompozicije nisu vrijedne pažnje?

Apsolutno NE, iako objektivno zbog ponekad infatilnih versa  gube na  intezitivnijem doživljaju koje ipak spašava poslovično odlična instrumentalizacija (odlična sprega Jana i Ivana u „Moderni vreminja“). Gotovo sam siguran da će „Pelagonija Express“ biti dobitna numera na svakom od predstojećih koncerata uz napomenu da studijska verzija posjeduje uzbudljivu vožnju na saksofonu. Još jedan od apsolutnih favorita albuma, naslovna je „Muscle Memory“, dokaz s kojom lakoćom Vlatko pokazuje svu svoju glazbenu muskulaturu.

Ne znam je li Vlatko u svojoj mladosti slušao Beatlese, no uvodni akordi „Srce skršeno“ neodoljivo podsjećaju na (meni jednih od najboljih pop pjesama svih vremena) „Penny Lane“ i „Strawberry Fields Forever“. Ukupan dojam kvare mi baš loši stihovi, koji se nastavljaju u „Fališ mi“ koju izvlači minuciozan, emotivan gitarski rukopis, tipičan za provjerenog majstora. 

„Bach Drops“ svojom iskazanom melanholijom podsjeća me na atmosferu nekih od Santaninih instrumentalnih balada. Odlična  sprega gitare i melotrona pravi je aranžerski bingo.

Uvijek je svaki Vlatkov album nositelj provjerenih, jedinstvenih (pa i onih manje jedinstvenih) verifikacija i realizacija njegovog neospornog talenta, spoznaja kako život uobličiti u zanimljive glazbene forme.

I ovaj album  svojim sadržajem  pripada njegovom bukvaru koji traje, prkosi vremenu  i kojem se (nadam se) ne nazire kraj.