Ella Langley / Dandelion

Društvene mreže su vražji proizvod. Pogotovu se to odnosi na ove mreže novije generacije kao što su Instač i TikTok. Znam to jer me ništa na ovome Svijetu ne bi navelo da slušam, a pogotovo da pišem o nekakvoj country glazbi da nije bilo „slučajnosti“ koja naravno nije ni malo slučajna nego inscenirana prokletim algoritmima ovih produkata samog Vraga.

Dakle…prije cca dvije godine, u mnoštvu feedova koji se redaju na toj nesreći od Instagrama, za oko mi je zapela neka slika ili kratki video neke zgodne djevojke koja nešto petlja po stejdžu ili tako nešto. Kako je debela većina feedova koje mi to zlo spušta, povezana s nekom indie scenom, otvorio sam neki video i skužio da je riječ o nekoj wannabe country pjevaljčici. Rekoh, ajde da podržim neku vrijednu curu, pa sam stisnuo „follow“. Naravno, slijedećih nekoliko mjeseci nisam se mogao obraniti od postova, ali taj prokleti algoritam je s vremenom skužio da nisam baš zainteresiran, pa mi je radije pokušao podvaliti neke majice i vinilne ploče. No, dobro se sjećam da sam odmah pomislio da bi simpatična Ella mogla sjesti na upražnjeni tron Taylor Swift koja se u to vrijeme već debelo odmakla od svojih country korijena i krenula pokoravati Svijet svojim turnejama.

Fast forward skoro dvije godine i vozim se ja tako prema Zagrebu i na radiju se ukaže neka superslatka pjesmica i pomislim si ja: „Gle, ovo je budući Svjetski hit.“ Upalim ja Shazam i…gle čuda…kaže, pjeva neka Ella Langley. A nije bilo apsolutno nikakve šanse da „Choosin’ Texas“ ne postane baš takav megahit. Nikakve. Riječ je, naime, o baladici um-pah-pah-um-pah ritma koja je upravo savršena za dvokorake na seoskim zabavama u kaubojskim saloonima. Toliko je slatka i prijemčiva da vas jednostavno mora osvojiti, štogod mislili o countryju, saloonima i američanskim vukoj**inama. Naravno, čuli smo milijun sličnih pjesama od svakojakih heroja i heroina country i slične glazbe. Možda bih vam malo bolje dočarao da vam kažem da je riječ o nečem što je usporedivo sa „Tennessee Whiskey“ Chrisa Stapletona, samo što je malo više „country“, a malo manje „blues“.

I tako…vozim se ja sinoć od Zagreba i slušam HRT2 (kad prođeš Sv. Helenu, i Yammat i Radio Student krepaju), i eto opet „Choosin’ Texas“, a voditeljica nastavi s pričom o našoj Elli i njezinim šiškama, jer je njezin „ganz neu“ album Dandelion (izgovara se „dendilajon“, pobogu, i znači: maslačak) izabran za album tjedna Drugog programa.

Pa, kako ja Ellu smatram na neki način „svojom“ (prokleti algoritmi!), naravno da sam se osjetio pozvanim preslušati ovaj uradak, a bogme i pročitati nešto o njoj. Otkako smo se „upznali“, Ellica je snimila eto već dva albuma, neumorno ophodila Trumpland i stekla 3,2 milijuna pratitelja na Instaču. Uz to, „Choosin’ Texas“ je zasjeo na prvo mjesto Billboardove HOT 100 liste. I to nije sve (ha…baš dok ovo pišem mi jedan maslačkov „padobranac“ slijeće na tipkovnicu – to mora da je neki znak!!!), nego je u prvih deset iste ljestvice i njezin drugi singl s „maslačka“ – „Be Her“.

A Maslačak ko maslačak…ako ne koristite njegove mlade listove za zdrave salatice, vjerojatno ga doživljavate kao običan korov…ha…hoću reći ako ga ne shvatite kao sasvim pristojnu pop zabavicu, smatraćete ga za…štajaznam…običan šund. 

Elline pjesme – a u svakoj je ona barem jedan od autora – su dobre, iako bi se o originalnosti itekako moglo pričati. Recimo, refren u „Bottom Of Your Boots“ mi se odmah učinio poznatim i pronašao sam sličnost sa…pazi sad…“Odlaziš“ naše Lane Jurčević. Jest, svaku od tih pjesama mogao je (stoput) bolje napisat…recimo…Neno Ninčević ili netko sličan. Ali, j***ga, nije. Recimo da je možda dosta takvih (pa i boljih) napisao Rajko Dujmić. Poneku možda i Đorđe Novković. Istinabog, nisu bile tako „kaubojske“, ali nisu ni Elline baš čista kaubojština, iako ima i takvih u drugoj polovini albuma. Kad slušate ove pjesme, shvatite da naša Mia Dimšić, kolikogod bila simpatična, nije ni blizu ovako autentična. Jbg, ne može svaka cura bit kaubojka. Ella ima malo dublji glas sa malo rašpice, ali koji je istovremeno i nevjerojatno meden, a sve te karakteristike ga čine da bude poprilično „goddamn sexy“. Možete ju slušat satima, pa i godinama i danima, a da vam ne dosadi.

E sad…glas je sjajan, pjesme su dobre…znači li to da je Dandelion super album? Pa…ako nemate nekih pretjeranih zahtjeva za originalnošću, ako niste baš „cijepljeni“ roker i niste neki snob, uz ovoga se Maslačka možete sasvim super opustiti i zabaviti. Nisam zapazio ni jednu pjesmu koja bi bila „off“, i cijelo je ovo nemalo djelce od punih 56 minuta sasvim korektno odrađeno na svakom planu. Na žalost, nisam nikad poslušao nešto od najpoznatije svjetske snahe (ne zaboravimo da je ona u neku ruku i „naša snaša“!), pa da mogu usporediti, ali svi znaci da će Ella preuzeti njezin tron su tu: Billboard je osvojen, ima već četvrtinu „mjesečnih slušatelja“ na Spotifyju u odnosu na Taylor, vrti se na HRT2, „popravila“ si je usne (diskretno, moram naglasiti), a i modno mi se čini osvještenijom. A bogme je i „Choosin’ Texas“ baš bomba stvar.

Proklete bile te društvene mreže…