Nije lako ostvariti uspješnu glazbenu karijeru koja traje, evo, već 50 godina. Nije lako postići da se u tih 50 godina nije promijenio niti jedan član. Za to vrijeme ispunjeno suzama i radosnim trenucima kako za bend, tako i za slušatelje, ostvaren je jedinstveni glazbeni univerzum s poznatim koordinatama u kojem su uredno posložene njihove magične glazbene trilogije prepune nezaboravnih, rekao bih jedinstvenih kompozicija: BOY/OCTOBER/WAR; UNFORGETTABLE FIRE/JOSHUA TREE/RATTLE AND HUM; ACHTUNG BABY/ZOOROPA/POP.
Možda hrabro, možda i suludo uspoređujem navedene trilogije s filmskim univerzumom poznatim pod imenom „Star Wars“, koji je osim čvrste jezgre iznjedrio i brojne satelite koji su uglavnom neuspješno vrtili oko poznate matrice. Nešto slično dogodilo se i (iskreno priznajem) mom omiljenom bendu u čiji me glazbeni vertigo uvukla jedna „Gloria“, a u kojeg sam uvukao moju djecu, pa smo tako zbog „Sunday, Bloody, Sunday“ zajedno zamrzili bahate Engleze koji nisu ratovali samo s Marsovcima, uživali u jednoj od najboljih balada svih vremena („With or Without You“). A „Pride“ je bio prkosna himna koju smo kao mladi i gnjevni ljudi prihvatili u procesu formiranja.
Zakoni prirode vrijede samo do stanovite granice, jednom kada se prijeđu isti se okreću sami protiv sebe da bi urodili apsurdom, što se može možda najbolje očitovati u glazbi u kojoj ljudi (u ovom slučaju fanovi i kritika) najmanje praštaju pomanjkanje iskrenosti.
Rijetki su ljudi (glazbenici) koji će iskreno kazati „ne znam, ne mogu“. Prepoznati vrijeme odlaska u zasluženu mirovinu stvar je iskustva, zrelosti, objektivnosti i realnosti. Ne prepoznati zamor materijala koji se mora objektivno pojaviti kroz dugogodišnju plodnu karijeru, živjeti na staroj slavi podrazumijeva veliku dozu samodopadnosti, možda bahatosti, možda obnavljanja vječne gladi za novcem, a možda je to jednostavno strah od zaborava. Bilo je trenutaka kada su se The Edge, Bono, Larry i Adam kretali rubom takve situacije (sasvim nepotreban album „Songs of Surrender“) čiji je naslov zaista bio indikativan.
Poznato je da si Irci ponosan i hrabar narod, U2 su samo potvrdili tu tezu nastojeći pri tome izići iz umrtvljene faze komponiranja stvaranjem novih avantura (zato su s druge strane fino profitirali uzastopnim nastupima u The Sphere). Ne izgubivši prvotni žar (ili ga ipak izgubivši neznatno) odlučili su se vratiti na tvorničke postavke s kojima bi urbi et orbi trebali slušateljima vratiti sjećanje na svoja umjetnička ljeta i zime.
Dogodilo se da su u manje od mjesec dana „lansirali“ su dva EP-a, kao nagovještaj da se nešto opako kuha u njihovom glazbenom laboratoriju najavom novog albuma. „Days of Ash“ , s kojima se polako vraćaju u sedlo smo već prezentirali na našim stranicama, bio je potaknut nezaobilaznom, uvijek prljavom politikom i još prljavijim ljudima kojima ljudski životi baš ništa ne znače. Kako su sami kazali: “Izvačimo sve najbolje iz nas kada smo puni gnjeva, tada možemo biti glasni i uvjerljivi“.
„Eastern Lily“ svojim je rock n’ rollom nastao je kao otpor svakodnevnim užasima koji nas stalno bombardiraju s malih ekrana, kroz tisak i drušvene mreže. Uspostavljena je jedna glazbena sepijska fotografija kao dokaz da U2 pokušavaju tražiti svoje najbolje glazbene dane, kada su radili ono što najbolje znaju – pjesme s preciznim zvukom, isto takvim konceptom, uz prvoklasnu svirku, uz poslovične velike doze univerzalne ljubavi. Nekada najbolji rock bend na svijetu u situaciji je da nanovo pokušava osvajati svoju vjernu publiku (koju su usput izgubili); s ova dva EP-a iz čije bi se smjese složio sasvim solidan album ( s nostalgičnim trenucima iz najboljih dana) stvoren je nagovještaj ozbiljnog novog uratka koji bi prema zakonu velikih brojeva trebao biti ugodno iznenađenje
Inače naslov je hommage Patti Smith, točnije njenom albumu „Easter“ iz daleke 1978 godine. Sam cvijet s naslovnice nije samo simbol uskrsnuća, ujedno je povijesna referenca (simbol žrtvovanja patriota iz ustanka na Uskrs iz 1916). Na ovom EP-u band postavlja mnogo osobnih pitanja o tome kako se u ovim teškim vremenima održavaju veze, koliko se iskreno borimo za održavanje prijateljstva, koliko nam nedostaju uobičajeni životni rituali, cermonije. Također napominju završavanje albuma koji bi trebao biti glasan, neuredan, obojan razumnim bojama, kao stvoren za nastupe u živo.
Iako ne morate biti njihov obožavatelj, obvezno usmjeriti pažnju na: „Song for Hall“, „Easter Parade“, „Resurrection Song“, „In a Life“.
Ukratko – finally they are back.
Popis pjesama:
1 Song For Hal 4:38
2 In A Life 4:33
3 Scars 5:17
4 Resurrection Song 5:02
5 Easter Parade 6:08
6 Coexist (I Will Bless The Lord At All Times?) 6:48
Ukupno trajanje: 32:26
