Scorpions / Coming Home Live

Četrdeset godina nakon izlaska jednog od najboljih koncertnih hard rock/heavy metal albuma ikada, „World Wide Live“, koji je popratio njihovu (po)najbolju turneju „Love at First Sting World Tour“, koja, pak, je popratila njihov (po)najbolji album „Love at First Sting“, Scorpions su stigli do još jednog mega-značajnog (koncertnog) albuma. Ovoga puta (naj)intimnije prirode.

Naime, na rasprodanom stadionu u Hannoveru, gradu u kojem ih je 1965. godine oformio Rudolf Schenker, 5. srpnja ove godine su pred 45.000 ljudi proslavili 60. rođendan. I tu veselicu vječno zabilježili na albumu „Coming Home Live“. Koncertni albumi su, u biti, svatko u svoje doba, imali ogroman značaj u karijeri ovog sjajnog njemačkog benda.

„Tokyo Tapes“ (1978.) je početak novog, najuspješnijeg razdoblja benda, koje je, s najstabilnijom postavom, potrajalo narednih petnaestak godina. Rudolfu Schenkeru (ritam gitara), Klausu Meineu (vokali), Francisu Buchholzu (bas) i Hermanu Rarebellu (bubnjevi) priključio se tada mladi solo gitarist Matthias Jabs, koji je došao na mjesto Ulricha Jona Rotha. A studijski albumi s kraja 70-ih i iz prve polovice 80-ih, uz to što su njihovi najbolji, mogu se komotni svrstati i u klasike (hard) rocka i heavy metala („Lovedrive“, Animal Magnetism“, Blackout“).

Završni period suradnje ovih petero momaka obilježile su velike promjene u istočnom dijelu Europe, čijim su oni, i ne samo zbog mega-hita „Wind Of Change“ koji o tome i govori (pjeva), bili, i jesu, neizostavni dio. Jedno od posebnih poglavlja izlaska mnogih zemalja iz okova socijalizma i jednoumlja. Ne samo u glazbenim, već i općenito povijesnim almanasima.

U dvijetisućitima su koncertna izdanja također imala jaku ulogu u radu benda, pa je bilo tako vrijednih akustičnih prijenosa na „Acoustica“ 2001. ili „MTV Unplugged in Athens“ 2013. godine. Svoju su koncertnu magiju pokazali i na najvećem metal festivalu, te ju prenijeli na vizualno izdanje “Live at Wacken Open Air 2006”. Probijali su i u tom razdoblju granice glazbe, te nastupili u Brazilu, gdje su u sklopu akcija provođenih u svrhu zaustavljanja devastacije ‘pluća svijeta’, Amazone, svirali u Recifeu i Manausu. Te nastupe ‘ukalupili’ su i stavili na još jedno koncertno izdanje „Amazônia – Live in the Jungle“ (2009.)

Nije da nije bilo spomena vrijednog studijskih albuma, no u proteklih 30-ak i nešto godina Scorpions nekako se više održavao turnejama, kojih su popriličan broj prenijeli na nosače zvuka i slike. S razlogom, jer njihovi su koncerti uvijek poseban spektakl i svakog od njih vrijedi vidjeti i čuti. Osobno, kao netko kome baš i ne leže ljubavni stihovi u glazbi, Scorpions su raritetni primjerak benda kod kojega mi i tako nešto čak i odgovara. Valjda i iz sentimentalnih razloga. K vragu, jako smo sličnih godina, gotovo pa generacija i moramo se razumjeti.

Vratimo se na aktualno koncertno izdanje i kažimo da je, na prvi pogled, tu sve što treba, ali da na drugi otkrivamo da nedostaje, recimo, jedan „No One Like You“, jedini bendov Billboard No. 1. Jači po tome čak i od „Wind of Changes“. Ili „Holiday“, pa možda pokoja pjesma s prvog albuma, kad su se rane, psychedelic kraut-rock faze već sjetili s „70’s Medley“ („Top of the Bill“, „Steamrock Fever“, „Speedy’s Coming“, „Catch Your Train“). No sve u svemu, Scorpions ima toliko hitova da bi komotno mogli složiti barem 4,5 koncerata uzastopnih s kojim bi velika većina bila zadovoljna odabirom set liste, pa je i ova ovdje i više nego zadovoljavajuća.

Svirački se tu nema što posebno reći, a što se ne zna. Tek podsjetiti da su Rudy i Matthias i ovdje pokazali da su ponajbolji gitaristički duo u svijetu glazbe, Mikkey lupa bubnjeve kao mladić u najboljim godinama, Paweł Mąciwoda je ritmička konstanta preko 3 desetljeća, a Klaus zaštitni znak benda. Doduše, čuje se da u njegovim vokalima više nema snage, posustaje i ponestaje energije, godine uzimaju svoje, no i dalje je unikat glazbene scene. Jedan jedini. Prepoznatljivi. Unikatni.

Spomenuli smo neke pjesme, pa kažimo da ih je većina, njih 5, s albuma „Love at First Sting“, pa izgleda da bend i ja dijelimo mišljenje o značenju pojedinih studijskih izdanja. Kao i o najuspješnijom razdoblju, s obzirom na to da dominiraju one iz 80-ih, s tek jednom novijeg datuma, „Gas In The Tank“, s aktualnog albuma „Rock Believer“.

Album je objavljen na nosačima zvuka odnosno CD & LP formatima, a zašto ne i na DVD/BlueRay, ne znam. Ono što znam, i vjerujem, da bi vizualni zapisi puno bolje prenijeli atmosferu s prepunog stadiona. I dodatno dali na značaju ovog velikog nastupa benda koji svojom glazbom milijune fanove diljem svijeta oduševljava preko pet desetljeća.

Gledajući cjelokupnu karijeru nekako se stječe dojam da se Scorpions preskače kad se spominju pioniri formiranja heavy metal zvuka. Veliki, najveći respekt Black Sabbathu, Deep Purpleu, Thiny Lizzyu, Judas Priestu ili Saxonu, ali imali su ‘škorpioni’ u tom evolucijskom procesu što za reći. Imali itekako važnu ulogu. No nećemo dalje, jer sažeti jednu ovako kolosalnu karijeru u razuman i (količinski) podnošljiv tekst apsolutno je nemoguće. Tek možda samo kazati pri kraju da je važnost ‘kraljeva balada’ za svjetsku glazbenu, a samim time i kulturnu scenu je mjerljiva s malo glazbenih sastava.

„Coming Home Live“ sigurno nije kruna karijere Scorpionsa, prije bi to bio spomenuti period iz samog uvoda, već hommage gigantu koji, koliko god to teško bilo za kazati, ulazi u završnu fazu svoje glazbene egzistencije. 

Zato uživajmo dok možemo, jer nakon njihova odlaska, nikada se više nitko poput njih neće pojaviti. Zato se taj, neminovni odlazak, neka dogodi što je kasnije moguće.