Suede / Antidepressants

IZJAVA O ODRICANJU OD ODGOVORNOSTI*: Većina toga što ću „nažvrljati“ u slijedećim redovima je rezultat isključivo mog promišljanja. Nisam ni povjesničar umjetnosti ni komparatist, a niti glazbenik, pa se sve što ću napisati nekome stručnom se može učiniti kao totalna glupost. No svakakve budale pišu svašta posvuda, pa jedna više valjda nije problem.

Što umjetnost čini umjetnošću? Talent, vizija ili savršena tehnika? Ili nešto četvrto? Jesu li ljudi koji na, recimo, Stradunu za 50 ili 100€ nude izradu portreta turistima umjetnici? Jeli Maja Šuput, koja zarađuje za život pjevajući tuđe pjesme na tuđim svadbama, umjetnica? Na koncu, jeli umjetnik violinist u orkestru koji cijeli radni vijek provodi svirajući po zadanim notama, uz eventualno male razlike koje donose dirigenti? I kako se to sve skupa odražava u pop rock glazbi, za koju će vam i danas mnogi prezrivo reći da uopće nije umjetnost?

Da sad ne idem u neka pretjerana nestručna (birtaška) filozofiranja, moje je mišljenje da je umjetnost mix svega što sam gore nabrojao, i ja bih to ugrubo iskazao ovako: 40% vizije, 40 % talenta i 10% tehnike. Normalno, bistri kakvi jeste, zbrojili ste ove postotke i došli do 90%. Gdje je još 10%? Eeee…tih 10% je, po mom skromnom i budalastom mišljenju, nešto što ja zovem „dar s neba“. I to je upravo ono što čini razliku između „dobre“ i „loše“ umjetnosti. Po tom mom istom, skromnom i budalastom mišljenju, taj „dar s neba“ je ograničen. Ne traje vječno i ne dobiju ga svi u istim količinama.

Imam li dokaza za svoje tvrdnje? Naravno. Evo, uzmimo Paula McCartneyja. Nitko nikada neće osporiti njegovu veličinu i sve što je napravio s Beatlesima, a i u kasnijoj karijeri. Međutim, taj isti Paul McCartney je izdao desetke albuma koji su, da se izrazim blago, bezveze. A opet, to je isti onaj McCartney koji je napravio „Yesterday“, „Helter Skelter“, „Band On The Run“, „Hey Jude“,…da više ne nabrajam, stotine sjajnih pjesama. Zapravo, ista ta formula je primjenjiva na apsolutno svakog umjetnika. Svaki od njih je u životu napravio nešto sjajno, rekli bi „Božanstveno“, a uz to je napravio i hrpu mediokritetskih djela koja su „prolazila“ na račun tog, „Božanstvenog“.

Kao alternativni dokaz evo vam Joea Satrianija. Taj ne može skladat tri normalna takta pjesme, ali svira takva čudesa da je to nevjerojatno. 100% tehnike, a talenta, vizije i „dara“ nimalo. Normalno da ga vole muzičari. On može odsvirtati lakoćom ono što je njima nezamislivo. A što je to, usput, neslušljivo – nema nikakve veze:-).

Suede su nastali početkom 90ih i postali su slavni (uzeti ovo „slavni“ sa zrnom soli) bez da su išta snimili. Međutim, njihovi live nastupi, pa onda i prvih nekoliko singleova su bili jasan dokaz da su u vezi s „darom s neba“. Kako je kod bendova s više autora to izraženije ako su svi u istom trenutku u vezi s nebesima, kad je gitarist Bernard Butler napustio bend, količina „dara“ se odmah prepolovila. Preostali autor i vokalist Brett Anderson je još neko vrijeme „isisavao“ ovaj dar, ali to je ubrzo (kako to obično biva) presušilo. Posljedično, Suede su postali solidan zanatski bend koji je isporučivao nekakve albume koji su se kretali od „može proći“ do „OKish“. Ali nigdje nije bilo one iskre koja bi izazvala tzv. „WOW efekt“. Presušilo.

Pa su se onda raspali, a Brett je izdao nekoliko solo-albuma s ponekom stvarno dobro pjesmom (npr. „Back To You“, posebno u izvedbi sa skandinavskim elektroničarima Pleasure). Pa su se onda opet sastali, napravili solidan album Night Thoughts i nastavili izbacivati manje-više redovito. No, čak je i meni, svojedobno mahnitom obožavatelju, to bilo bezveze do te mjere da pretposljednjem Autofiction nisam bio spreman dati ni drugo slušanje.

Odmah da vam kažem – da ne pišem ovu recenziju, ne bih dao drugu šansu ni Antidepressantu. To što ću ih poslušati dvaput je čisti „professional courtesy“. Naime, jednostavno nisam našao to neku „iskru“ koja bi me trgnula i zaintrigirala. Samo solidnu zanatsku svirku koja je dijelom na tragu Suede kakve poznajemo, a dijelom pokušava istaknuti neke post-punk utjecaje koji kod njih, iskreno rečeno, zvuče „fejk“.

Brettov grleni vokal je još uvijek dobar, ali su mu tekstovi usiljeni i nisu usklađeni s glazbom (eklatantni primjer je prethodni single „Dancing With The Europeans“). Na više mjesta, Suede pokušavaju simulirati Joy Division, što zvuči pomalo tragikomično. Zvuk gitare je nerijetko fejk, pa zvuči kao kod nekih kvazi-metal bendova iz 80ih. Pjesme su baš onako zanatske, „nit smrde, nit mirišu“. 

A nije baš sve tako loše od početka. Uvodna „Disintegrate“ ima zgodnu gitarsku frazu u dvije varijante i jedini stih koji mi svidio na cijeloj ploči: „And your music will never be long and sweet and low”. Na žalost, za većinu ostatka, taj se stih čini kao proročanski. Kad se sjetim, primjerice, “Pantomime Horse” s njihova prvog albuma, jednostavno me rastuži kako su Suede ostali bez inspiracije. Kaže Brett: “Autofiction je bio naš punk album, a ovaj je naš post-punk album.” I to vam govori sve. Jednom kad se umjetnici počnu žanrovski određivati, znate da su djelo sklepali. Kao, recimo, zanatska radionica Huljić. Sjedneš za klavir i pišeš pjesme – na silu, ako treba. “Što se ono sad sluša? R&B? Folk? Nije problem…” I onda izgubiš iskrenost, autentičnost, originalnost i sve drugo zbog čega si postao cijenjen.

Da ne ispadne sve tako negativno, moram reći da ima tu i nekih trenutaka u kojim Suede podsjećaju na one stare (“Somewhere Between An Atom And A Star”), ali nije to ni izbliza dovoljno da opravda užas nazvan “Criminal Lies” ili “đojdivižnsku” stravu “Trance State”.

Iako obje prilično derivativne, sladunjava laganica “June Rain” i završna “Life Is Endless, Life Is A Moment” nisu loše. I to je, otprilike – to.

Nekidan sam negdje čitao neki člančić u kojem se govori o tome kako su Suede, zapravo, stvorili britpop, a onda prepustili scenu Oasis i Blur, koji su, posljedično, „pobrali vrhnje“. Puno je sličnih, a krivih, teza koje mediji uporno ispaljuju, pa onda postanu općeprihvaćene „istine“ – nije zaludu mantra od pamtivijeka bitno oruđe religijskih institucija. No, ono što je u tom člančiću „iskočilo“ jest konstatacija da ovo ponovno okupljanje Oasis nije slučajno i nije produkt pomirenja braće Gallagher, već šansa da se dobro naplati nostalgija od fanova koji su sada sredovječni i dobro situirani, pa samim time mogu iskeširati pozamašne svote za koncertne ulaznice. Ponekad, biti lojalan znači biti „oderan“, zar ne?

Ipak, nemam osjećaj da Suede rade to što rade isključivo zbog novaca. Na koncu, nisu oni ni blizu Gallagherima po komercijalnosti, pa to onda u najmanju ruku ne mogu nazvati gramzivošću. Oni vjerojatno žele zaraditi neku normalnu plaću i to mi se čini legitimnim. Barem se trude kreirati nešto, pa izdaju novu glazbu. Veliko je pitanje mogu li time doprijeti do nove publike. Ja u to sumnjam, jer teme o kojima pjevaju i nisu nešto što bi moglo zanimati neke twenty-somethinge kakvi su oni bili kada su počinjali karijeru. Oni se obraćaju svojoj staroj publici koja je trebala s njima ostarjeti i cijelo ovo vrijeme (32 godine!!!) dijeliti s njima iste preokupacije. Dakle, danas razmišljati o propustima, smrtnosti, boleštinama, propadanju Svijeta kakvog poznajemo,…priznat ćete, nisu baš teme koje želiš u svojoj rock glazbi. Zapravo, mene je isti problem mučio i sa lanjskim The Cure albumom. Ako smo nekad i imali zajedničke teme, moguće je da ih imamo i danas, ali želim li ja o tome slušati? Čak mi se i cviljenje Alexa G o izgubljenoj (moralnoj) nevinosti čini kao bolja tema, da vam budem iskren.

Bilo kako bilo, nostalgija je utrživa (kvragu, i Alphaville su na turneji…) i ja od sveg srca želim da Suede zarade pristojan honorar ovom pločom i budućom turnejom. Od mene će dobiti onoliko koliko će im za ova dva slušanja isplatiti Deezer. Sorry, boys…

Da vas još malo zagnjavim, a i da se malo vratim na početak ove priče…možda postoji i puno profanije objašnjenje za ono što sam ja nazvao „darom s neba“. Naime, jedan moj dragi prijatelj često je u poluzafrkanciji znao reći da nema umjetnosti bez patnje. I za to postoji dokaza. Što je radio Dylan nakon Blonde On Blonde? Uživao u stečenim parama i ugledu, i stvarao osrednja djela, eto što. A onda ga je napucala žena, pa je Blood On The Tracks napravio u ljubavnoj patnji…i eto remekdjela. Bi li Petrarca napisao Kanconijera da je bio sretno zaljubljen? Bi „vraga maloga“. I tako dalje…

Pa, ako je suditi po Antidepressant, Suede i nisu baš gladni, ni siromašni, niti ih mori neuzvraćena ljubav. Jednostavno su ostarjeli.

___________

* Puno je zgodniji engleski termin „disclaimer“ kojega se kod nas pomalo nespretno prevodi kao „izjava o odricanju od odgovornosti“. No, nismo Englezi…