The Linda Lindas / Gotta Get Out

Abrazivan. To je jedan od pridjeva kojima se u pravilu opisuje punk. A da bi bio baš ono dobar, po mom skromnom mišljenju, punk mora biti i prijeteći i napadan – meni je baš super engleska riječ „menacing“ koja odjednom pokriva oba termina. Mi, nešto stariji, navikli smo i da punk bude izrazito političan, ali bez iznimke – ljevičarski. E sad, možemo danima lamentirati o tome što je ljevičarstvo značilo nekad (klasna borba i „jednakost“), a što danas (wokeizam), ali to i nije toliko bitno za ovu priču. Ono što jest bitno i što sam htio reći jest da nikad nisam Green Day i hrpu njihovih klonova i klonovica baš nešto obožavao. Jebiga, u mom viđenju stvari, ne može punk biti ono što je zvučna kulisa omladinskim partyjima uz kućne bazene i koktele. Ako pričamo u nekom (relativno) modernom punku, u mojoj knjizi, Green Day i Offspring su NE, ali The Thermals i Sleater–Kinney su DA. Jebiga, takav sam i ne mogu si pomoći. Ako u glazbi nanjušim i najmanju mrvicu nekakve neautentičnosti, odbacujem.

I to me dovodi do ovih Lindi, zapravo Lindalindi. Ove četiri curice iz (naravno) L.A., California, stvaraju glazbu koja se klasificira kao punk i njemu „priležeće“ forme. Drug Matko ih je, narafski, vidio uživo i kaže da su baš slatke i malene, ali da praše k’o najfrajerskiji frajeri. Elem…Gotta Get Out je njihov treći album, i prema onim ranim recenzijama koje sam mogao pročitati na webu, bitno drugačiji od prethodnika jer „predstavlja uzbudljivo odrastanje u odnosu na njihovu raniju DIY pankersku estetiku“ i zato „zvuče kao sasvim drugi bend“. E…pa…ja to nisam tako doživio. Iz jednog kuta promatranja, Lindice meni zvuče gotovo jednako kao i na prvijencu Growing Up. Odnosno, njihov izričaj (lagano mi se počinje gadit ova riječ, ali nemam bolju) mi je, zapravo, jednak. Naime, ove curke mi se čine dosta heterogenima u svojim glazbenim ukusima, pa nerijetko miješaju stilove na način da je jedna pjesma ‘vak’a, a druga je ‘nak’a. Nije to ništa čudno, takvih slučajeva je u povijesti bilo koliko hoćeš – najeklatantniji primjer su Beatlesi u kasnijoj fazi, kad si mogao točno čuti tko je napisao koju pjesmu nakon prva dva takta. Međutim, ovdje ti senzibiliteti nekako ne doprinose „zajedništvu u različitosti“ (jesam li uvodno trebao reći da su cure jako pro-diversity i na svaki drugi način jako woke?), već više nekako čine album malo prešarenim, tj. nekakvim mambo-džambom svega i svačega. A da ne zaboravim…nisu ni njihovi raniji albumi baš nešto DIY. Ili ta oznaka više ne znači ono što je značila kad sam ja bio (nešto) mlađi. Stoga, ne vjerujte svemu što pročitate;-), makar to bilo na allmusic.com.

No, istinabog, ovdje je njihov raspon još veći, pa ćete naći jednu gotovo trash metal pjesmu („Blood On Our Hands“) i jednu koja je pravi dream-pop („See You Next Time“). Pa ima nešto što liči na neki amalgam nu-metala i Avril Lavigne pjesmice („Closer“), jedna hardcore bomba („Break“) i nekoliko onih klasičnih grindejevskih („Burning Out“, „Nothing Left“, „Okay“). Kako rekoh, to je jedan kut promatranja, s naravno, dvostrukim konotacijama – šaroliki album može bit sranje jer „nije koherentno i konzistentno djelo“, ali može bit i remek djelo jer dokazuje „veliki raspon umjetničke vizije“ i „smjelo ruši žanrovske granice“.

Možda drugi kutevi gledanja pomognu…

Jesu li pjesme dobre? Paaa…jesu. I to baš svaka. Meni koji nisam baš ono ljubitelj nijednog od ovih nekih ekstremnih stilova (death metal, hardcore) su te stvari koje njima naginju, baš dobre. Čak i ovi manje-više standardni primjerci „američkog melodičnog punka“ su mi nekako baš dobro skladani i zanimljivi. Da ne laprdam previše, cure su zabavne i pjesme su im majstorski odrađene.

Ima li tu „duše“? Hmmmm…malo mi je teško to čuti. Produkcija je malo prepeglala neke finese. Da se ne lažemo, ovaj album zvuči skupo, holivudski. Nije to Dig Me Out niti Bleach. Meni ovo po zvuku najviše liči na Celebrity Skin od Hole. Malo previše za neki punk, ali opet…nisam baš nanjušio nešto pretjerano fejk. Tekstovi su zanimljivi, ne odveć kriptični ili preosobni. Uglavnom, ima tu zgodnih stihova o stanju Svijeta i pojedinca, pohlepi i posvemašnjoj krizi morala. Pazi ovo: „All you tech and oil men/Profit at our lives’ expense/How much will your money mean?/When you got no air to breathe?“ Nije li to baš onako pankerski izravno? Ili ovo: „And give me a good reason you just stand there and watch/If it doesn’t affect you, you don’t understand the cost/There are pigs with arms right ’round the block, the temperature is rising/You may not be the first to go, but everyone is dying“. Jeli moglo suptilnije? Jest, ali nisu ovo vremena za suptilnost nego za izravni „motherfucking“. Tako je, curke, recite vi njima!

Dakle, a da se vratim na teze s početka teksta, The Linda Lindas jesu i abrazivne i (ponegdje) prijeteće i sasvim jasno „lijeve“, a ta kombinacija ih čini legitimnim nositeljicama „punk“ oznake. Heterogenost glazbenih afiniteta članica ih, s jedne strane, čini zanimljivima, ali album kao cjelina pomalo pati od te šarolikosti, pa ozbiljnost njihovih poruka malo dolazi u pitanje. Međutim, pjesme su im fakat dobre, i najbolje su kad uđu u neki power-power pop mod jer onda zvuče autohtono i vrlo originalnih melodija. Da vam budem potpuno iskren, lajkam ove curice (nadam se da ovo ne zvuči…jeli…čudno), a ako im se producenti malo okuraže, mogao bih postati i ozbiljan fan. Ukratko, razvrstao sam ih u „DA“ kantu. 

Ako tražite bend koji će vam u jednome biti i Blondie i Yeah Yeah Yeahs i Amyl & The Sniffers i Wet Leg i Sleater-Kinney i L7 i Hole i…štošta drugo…našli ste ga.