Madonna / Confessions II

Kraljica popa je opet sjela za DJ pult. Dvadeset i jednu godinu nakon što je posljednji put uspjela cijelu diskoteku ugurati u jedan neprekinuti mix, Madonna se vraća na plesni podij s kojeg je 2005. godine odsvirala jedan od najvažnijih plesnih albuma ovog stoljeća.

Za povratnika na producentsku stolicu pobrinuo se, dakako, Stuart Price, arhitekt originala i čovjek koji joj je svojevremeno slagao „Celebration Tour“ turneju. Uz njega se u ovoj epizodi našao cijeli mali internacionalni konzorcij: eksperimentalni Arca, Andrew Watt (poznatiji po radu s Rolling Stonesima), stari joj suradnik Mirwais te Cirkut, autor brojnih recentnih hitova. Gostujuća je postava isto tako respektabilna – od Sabrine Carpenter, Feida, Martina Garrixa i Stromaea, pa do, možda i najdirljivije, njezine kćeri Lole Leon. I rezultat je, naravno, uspješan. Kroz službene remixe ovaj popis se dodatno proširio, pa tako od nedavno za „Love Sensation“ imamo suradnju s Kylie Minogue, što je njihov prvi službeni zajednički singl.

Zanimljivo, glazbena kritika i ovu „Ispovijed“ dočekuje s gotovo jednoglasnim odobravanjem kakvo Madonna nije vidjela otkako je onaj prvi „Confessions“ zavrtio ploču. Bilo je u međuvremenu i vrlo dobrih albuma (npr. s Hard Candy iz 2008. se i danas zavrte hitovi), ali istina je da su se nizali nešto slabiji. U tome svakako prednjači prethodnik „Madame X“, s kojeg se nakon promotivnog perioda više nije vrtilo ništ’.

Kako se ovdje ipak radi o sequelu, očekivalo bi se možda prežvakavanje starih i poznatih melodija s jedinice, ali „Confessions II“, ne pokušava ponoviti staru slavu pukim kopiranjem, već uzima prepoznatljivu klupsku šablonu i stavlja je u današnjicu. Ovdje ne manjka prepoznatljivih melodija, „Confessions II“ zvuči začuđujuće kompaktno i ujednačeno. Cijeli je materijal, baš kao i njegov legendarni prethodnik, zapakiran u formu neprekidnog DJ seta koji traje nešto više od sat vremena. Prva polovica albuma je čisti, visokooktanski klupski adrenalin koji nepogrešivo vuče na plesni podij. Najavni singl „Bring Your Love“ i već spomenuta pulsirajuća „Love Sensation“ sjajno otvaraju ovu tanz-terapiju, dok retro-dizalica „Danceteria“ zvuči kao logičan nastavak za sljedeći singl. 

Materijal u zadnjoj trećini lagano gubi onaj ubitačni ritam s početka i prelijeva se u sjetnije, sporije downtempo dionice. To skretanje u melankoliju i refleksiju nekome može zazvučati praznjikavo nakon onakvog klupskog uragana, ali s druge strane daje albumu potrebnu dubinu i duhovni mir. Treba biti trezven, jer 60+ minuta za osobu od 60+ godina na plesnom podiju zvuči više fantastično nego znanstveno. Dovoljno je sjetiti se Madonne u poluvremenu finala kontroverznog svjetskog nogometnog prvenstva, kad se pojavila onako preparirana, s dvojicom jednako balzamiranih, velikih nogometnih umjetnika; niste znali jesu li to figure pobjegle iz muzeja voštanih figura ili stvarne osobe s osjećajima.

Osjećaja za feeling, srećom, kod Madonne nikad nije nedostajalo. Druga ispovijed možda nije iskrenija od prve, ali pleše jednako dobro.