The National / Rome

The National vole Zagreb i Hrvatsku, a bogme vrijedi i obrnuto. Naime, teško mi se prisjetiti nekog (razmjerno) velikog benda koji je toliko puta gostovao u Lijepoj Našoj (evidencija na setlist.fm kaže 10x). Već se godinama prepričavaju legende o njihovim koncertima 2004. u KSET-u, kada su bili gotovo potpuno anonimni, 2007. u PAUKu, te o njihovom trijumfalnom povratku u Zagreb 2010. kada su raspametili publiku u rasprodanom Boćarskom domu. Osim toga, bili su i dva puta u Šibeniku (tri koncerta), a zadnji posjet su odradili na lanjskom InMusic festivalu, u sklopu zadnje „Summer 2024“ turneje. Nijedan od tih koncerata nisam pohodio, ali jesam onaj iz 2013. kada su promovirali tada skroz „friški“ album Trouble Will Find Me na zagrebačkoj Šalati. Da nisam lani bio na „Kejvu“ u Areni, taj bi mi koncert vjerojatno bio najbolji kojem sam nazočio.

Koncertni album Rome snimljen je neposredno prije spomenutog nastupa na InMusicu, 3. lipnja 2024. u (naravno) Rimu. Obzirom da bend egzistira od 1999., zanimljivo je da je Rome njihov prvi „pravi“ koncertni album. Iako su dosad izbacili nekoliko live izdanja, riječ je o nekim specifičnim forama: A Lot Of Sorrow je bizarno, šestosatno kontinuirano izvođenje pjesme „Sorrow“ (99 izvedbi u raznim varijantama), Boxer Live in Brussels je, kako mu i ime govori, živo izvođenje cijelog albuma Boxer, a izdali su i jednu kvazibootleg audiokazetu koju je složio stanoviti Mike Millard, (kažu) poznati bootlegger, a o čemu je napravljen i dokumentarac kojeg možete vidjeti na jubitou.

Rome ne sadrži kompletnu set listu spomenutog rimskog koncerta (21 od 26), a osim tri novije, izbačena je stari favorit „Conversation 16“ i jedna od najboljih njihovih pjesama iz rane faze karijere – „About Today“. Meni je baš bilo zanimljivo vidjeti što se promijenilo u odnosu na koncert koji sam onomad pohodio na Šalati. Naravno, za očekivati je da će dobar dio set liste biti posvećen novijim pjesmama, posebice onima sa zadnja dva albuma First Two Pages of Frankenstein i Laugh Tracks, oba iz 2023. Međutim, iznenadilo me da su izraziti hit „Sorrow“ sa (meni najboljeg) High Violet zamijenile manje istaknute „Lemonworld“ i „Runaway“ s istog albuma. Nije se našlo mjesta ni za duhovitu „Pink Rabbits“ koju je zamijenila „Graceless“ (obje sa Trouble Will Find Me). Ukupno, čini se da vremenski odmak mijenja poglede na stvari, pa neke druge pjesme, uz malo „patine“, sjedaju bolje od ranih favorita. Ipak, kostur koncerta je ostao manje-više netaknut, pa su (uz one dvije izbačene sa snimke) apsolutni favoriti „Bloodbuzz Ohio“, „England“, „Fake Empire“, „Terrible Love“, „Mr. November“ i neizbježna, završna „Vanderlyle Crybaby Geeks“ i dalje tu, na praktički potpuno istim pozicijama unutar set liste. Posebno veseli uključivanje fenomenalne „The Geese Of Beverly Road“ koju su onomad na Šalati izveli uz posebnu posvetu Mati Škugoru, lokalnom promotoru koji ih je dovodio u Zagreb kad su još bili gotovo potpuni anonimci, a koju izvode doista rijetko, samo u posebnim prilikama.

No, manimo se tehnikalija i poslušajmo kako The National zvuče.

Odmah moram reći i da nisam fan koncertnih albuma. IMHO, rock koncerti su apsolutno najbolja zabava koja se može doživjeti, a velika većina toga je vezana za atmosferu prije koncerta, post festum rasprave i osjećaj same gomile s kojom se sjediniš dok slušaš, plešeš, skačeš i, općenito, divljaš. Slušati izvedbu uz koju se zabavljaju „neki drugi“ nije ni 10% zabavno koliko je biti nazočan događaju. Tako da se meni čini da bi snimka koncerta imala smisla samo ako se (1) nešto stvarno posebno dogodilo u glazbenom smislu (npr. neka drugačija izvedba posebne pjesme) i/ili (2) je kemija između izvođača i publike takva da je proizvela jedinstvene trenutke, a ti su momenti adekvatno zabilježeni na snimci. Ovo prvo više nije tako uobičajeno – nekad su koncertne izvedbe redovito bile drugačije od studijskih, a ovo drugo je toliko „fluidno“ da se doista rijetko može čuti na snimci. Za primjer mogu navesti jednu bootleg snimku Nirvanina koncerta iz 1993. na kojoj je Kurtovo „yeeeeaaaahhh“ nakon sola u „Drain You“ tako ekstatično i visceralno da se spontano naježiš.

Ah, da…rekli smo da idemo čuti kako The National zvuče…

Produkcija je odlična. Svaki instrument je na svom mjestu i naglašen je upravo kako treba u kojoj pjesmi. To je vidljivo već u početnoj „Runaway“ kad ritam sekcija drži prvu liniju, a sanjiva gitara dopire iz pozadine, točno kako treba. Dodatno, pjesma ima baš zgodne dramatske pauze ili tiše djelove, tako da su zvuci publike super uklopljeni u zvučnu sliku. Znate da ima nekih live albuma na kojima se publika gotovo i ne čuje, pa se pitate „jel ovo stvarno live?“, a ima i onih gdje jedva da čujete izvođača od vrištanja. E, pa Rome na tom polju nema nikakvih problema i sve je na svom mjestu.

Nastupi uživo su forte Nacionalaca. Veliki broj njihovih pjesama, bez obzira radi li se o baladi ili ne, ima ekstatične dijelove ili barem završetke u kojima su uključuju i trube (ako se dobro sjećam, na Šalati su stvarno na stejdžu bili trubači), pa zvuče baš himnično, a fešta je zagarantirana. I upravo ti trenuci su ovdje odlično uhvaćeni. Braća Dessner (oni koji su od Taylor Swift napravili nešto slušljivo) odlični su gitaristi/klavijaturisti, pa ima tu i sjajnih solaža, a Bryan Devendorf je jedan od boljih bubnjara današnjice koji lakoćom izvodi sinkopirane, nesvakidašnje ritmove. Ne znam zašto, ali uvijek kad ga čujem, sjetim se genijalnog Stewarta Copelanda (The Police).

Od 2010. i albuma High Violet, svaki koncert završavaju na način da se svi okupe oko mikrofona a jedan od Dessnera (Aaron?) dovuče i akustičnu gitaru, pa zajedno s publikom otpjevaju baladu „Vanderlyle Crybaby Geeks“. Moram reći da me je dirnulo slušanje ove izvedbe. Ne sjećam sa da se je onomad na Šalati tu čula i truba, ali derao sam se sa ostalih pet tisuća (ili koliko već ljudi), pa nije čudo da ju nisam čuo. Enivejz, ovo je stvarno bilo dobro, premda se čini da je Matt Beringer (frontman i vokal) odšutio cijelu pjesmu.

I tu dolazimo do problema…Ono što na Rome nije baš najbolje jest vokal. Izgleda da su Matta uhvatile godine, pa svako odstupanje od „donjih laga“ njegovog dubokog baritona ne prolazi baš najbolje. Već na šestoj pjesmi, sjajnoj „Bloodbuzz Ohio“, glas ga je izdao, pa je ostatak koncerta svaki izlet u visine prepustio back vokalima i publici. Nije tako bilo onomad na Šalati…

Da zaključim:

Repertoar: 4/5

Ostalo je dosta sjajnih pjesama koje nisu našle svoje mjesto na albumu. Ovo nije bio promotivni tour (odrađen godinu ranije), pa je možda moglo biti više „hitova“. Ipak, ispravno su zastupljene sve etape njihove karijere.

Izvedba: 3/5

Skinuta dva boda zbog opisanog Mattovog podbačaja. Za ilustraciju, poslušajte kraj „Graceless“. A pretpostavljam i da je neuvrštavanju inače sjajnih „Conversation 16“ i „About Today“, kumovala baš ova slabost.

Produkcija: 5/5

Ukupan je dojam da su trebali snimiti taj „pravi“ live album prije deset godina kad su bili „najvruća roba na tržištu“, ali produkciji se nema što zamjeriti.

Atmosfera: 4/5

Za jedan, ipak „samo“ indie band, The National okupljaju dosta publike koja je dobar poznavatelj „lika i djela“, pa je jasno da su sretnici uživali u koncertu. To se sasvim lijepo na čuje na snimci. Na koncu, kako rekoh, glazba The National stvarno pogoduje stvaranju ekstatične atmosfere. A da publika dobro poznaje pjesme dokazuje i sasvim odgovarajuća mirnoća u tišim djelovima „England“ koja se na pravim mjestima pretvori u zborno pjevanje. No, ne sumnjam da bi bolje bilo da su snimili neki koncert u Zagrebu.

Sveukupno, to je jedna čvrsta četvorka.

Ako nikada niste slušali The National, Rome vam može poslužiti kao dobar vodič kroz rad banda koji traje već 26 godina. Ili jednostavno složite sve studijske verzije ovih pjesama na Deezer/Spotify listu i uživajte. Pri tome ukalkulirajte da studijske izvedbe ne nude ekstatičnost koncertnih, ali dobro će vam doći kao priprema za neku buduću turneju. Jer, doći će oni opet k nama, u to nema nikakve sumnje.