The Strokes / Reality Awaits

Zašto je Radiohead danas veliki, vjerojatno najveći, band na Svijetu? Vjerojatno, među inim razlozima, i zato što su uvijek radili što su htjeli i nisu marili za kritiku, a bogme, nekad ni za publiku. Jer…kritika sere bezveze, a publika, uglavnom, ni sama ne zna što hoće – treba joj se servirati.

Kad su se Strokesi 2001. godine, s prikladno nazvanim This Is It, pojavili na sceni, instantno su proglašeni spasiteljima rock glazbe. Bio je to trenutak kad su Radiohead „prebjegli“ u elektroniku, britpop se ispuhao, mainstream je bio pod jakim utjecajem hiphopa, a partijalo se uz techno i house. Zvuk gitare je nestao sa „velike“ scene, a grunge i njegovi spin-offovi su postali dosadni do te mjere da su ih slušali samo kvazi-macho tipovi koji su odbijali odrasti. Moj frend Čuči je, vizionarski, već kopao duboko po garage-punku koji je tada, kao i danas, bio „debeli“ underground, bez ikakve nade i ambicije da postane išta više. Da skratim, glazbeni svijet se razletio na tisuću niša i nije bilo žanra koji bi dominirao. Kod nas su čak i tambure zamrle nakon skandaloznog nastupa Gazdi na zagrebačkom koncertu Pagea & Planta. Kako to obično biva, od tada su se stvari i pogoršale. Cajke i to…jeli…

No, u tom jednom trenutku, nekakva svježina je došla kroz odškrinute prozore sa Strokesima, White Stripesima i B.R.M.C., da spomenem samo neke od tih „novih snaga“. Gorespomenuta kritika, sastavljena uglavnom od ekipe nešto starije od mene (boomeri, uglavnom), uhvatila se poglavito Strokesa, izjednačila ih sa Television i njihovom (post)pankerskom bratijom, pa udarila ispucavati panegirike gdjegod su stigli. A dvije godine kasnije, kad su Strokesi ponovili radnju s albumom Room On Fire, ti su isti bili u prvom redu streljačkog voda sa standardnim „ponavljaju se“, „dosadni su“ i „opet isto“ frazama. Istina, Room On Fire je, kao i njegov prethodnik donio 10ak dvoipolmunitnih, napola „bijesnih“ i brzih gitarskih bombi. Ali…to je bio njihov karakteristični zvuk i izražaj. Što bi ovi htjeli? Da odsviraju album klasične glazbe? Reggae? 

Dvadesettri godine kasnije, svjedočimo (tek) petom (ukupno sedmom) albumu Strokesa od tog, sudbonosnog trenutka. Naravno, percepcija o Room On Fire se promijenila i danas ga se stavlja uz bok prvijencu, ali avaj…Strokesi su, pod pritiskom kritike, a za razliku od uvodno spomenutih Radiohead,  „pukli“ i krenuli u nekom drugom smjeru, bliskijem, recimo, Blondie, negoli dotadašnjim, rokerskijim, uzorima. Glazba im je postala plesnija i nekeko više pop negoli rock i punk. Već na trećem First Impressions Of Earth, suptilno su pokrali  Queen („You Only Live Once“) i jednu talijansku pop pjesmicu kojoj se sad ne mogu sjetiti imena („Razorblade“), a gitarske dionice su počele biti mekanije i nekako „pjevnije“. A to su bile i najbolje pjesme na albumu koji je, ruku na srce, dosadan. Naoko nebitno, ali i trajanje pjesama je produženo s cca 3 na više od 3 i pol minute.

Pet godina kasnije, Angles je trebao biti povratak korijenima, ali unatoč nekoliko solidnih pjesmica u kojima su „plagirali“ sami sebe, plan nije uspio. Vidite, vremena nisu bila ista. Dvijeprva je otišla u zaborav, a od njihovih peersa, malo tko je još funkcionirao. Retro zvuk albuma je bio totalno promašen i pretjeran, a da ne kažem i da je kvaliteta pjesama bila daleko ispod očekivane za tako dugo „kuhan“ album. Sad kad sam to napisao, jasno mi je da je vjerojatno i patio od tog dugog kuhanja – sjetimo se što se dogodilo sa The Stone Roses.

Stvar je trebao popraviti Comedown Machine koji je izdan samo dvije godine kasnije (2013.). No, do tog trenutka se i publika promijenila, pa ime The Strokes nije više imalo onu težinu na „tržištu“.  Više nalik na First Impressions…, negoli na This Is It, ovaj je uradak bio solidan, a njime su zacementirali svoj „više Blondie nego Ramones“ status, da bi ga s The New Abnormal (već smo u 2020.) i zabetonirali. Iako se u njihovom radu već od početka dala osjetiti notica melankolije, ovdje su „pali u sevdah k’o šljiva u govno“. Pjesme su počele prebacivati 5 minuta, btw.

Opet poduža pauza…i eto nas u dvijedvajs’šestoj. Što je novo? Ništa. Pad u pop-melankoliju se nastavlja. „Citiranje“ drugih bendova iz duge povijesti pop glazbe se…pogodili ste…također nastavlja. Reality Awaits doista ima toliko malo zajedničkog sa Is This It da biste teško povezali da je riječ o istom bendu da nema Casablancasova glasa i auto-tunea (koji se ovdje, btw, značajno manje koristi).

Od devet pjesama, četiri su izrazito lagane i spore – klasični sentiši. Od ostalih, jedino bi se „Lonely In The Future“ mogla nazvati „žeščom“. Na prva tri slušanja, svaka od pjesama mi se učinila poznatom. Neke po zvuku, a neke, bogme, i po melodiji i gitarskim frazama. Jesu li baš „ukradene“? Ne znam…ne bih bio baš tako strog, ali…

No, moram staviti ruku na srce i reći da nijedna od ovih pjesama nije baš loša. Taman htjedoh napisat da mi se ova zadnja, „Tyrants Of The Mellow Moon“ činila najoriginalnijom kad sam skužio da je osnovna linija ukradena posuđena (od nikog drugog nego od mojih favorita) Cocteau Twins. A malo liči i na neki sentiš od Metallice.

A kad sam već krenuo po pjesmama, moram reći da je uvodna „Psycho Shit“ neočekivano sumorna pjesma; da su „Dine N’Dash“ i „Lonely In The Future“ vrlo slične nečem s početaka karijere ali malo preduge, „mekanije“ (unatoč lažnom, žestokom početku ove potonje) i „dosadnije“; da je „Falling Out Of Love“ praktički obrada „My Way“ (WTF!?) kojoj je pridodana gitarska fraza iz jedne druge kojoj se ne mogu sjetiti naslova; da je „Going To Babble“ on nekakav R&B baštard; „Going Shopping“ zgodnička obrada isto jedne poznate frazice, itd., itd… Usput, pjesme su duže negoli na ijednom dosadašnjem albumu i gotovo pola ih je dužih od 5 minuta. Toliko o punku i rock’n’rollu.

Nego…da zaključim…ako baš niste u životu preslušali „i Boga i Vraga“, nećete prepoznati sve te „preuzete“ detalje, pa možete bez opterećenja uživati u ovom albumu (nek’ se tužbama za plagiranje bavi tko hoće, jelda?). Pogotovu ako ste melankoličar po karakteru. Ima tu i finih gitarskih elemenata i atmosferičnih detalja i zgodnih melodija i svega što veseli nekakve postpunkere i neopterećene likove koji baš ne moraju dobiti svoj fiks „čistog“ rokenrola.

Ono što jest problem, to je da ima nas preživjelih koji smo svoju percepciju Strokesa izgradili na „spasitelji rokenrola“ slici i stvarnoj svježini i kvaliteti Is This It i Room On Fire. Ali to je naš problem, jelda?