Rijetki su slučajevi da se u svim granama umjetnosti pojavljuju protagonisti koji kroz svoje kratkotrajne ili dugotrajne karijere nisu imali bliske susrete s „ljestvama“. „Ljestve“, koje se kao simbolika u umjetnost pojavljuju kao imaginarno težište duhovnog napretka (ili pada), one su u glazbi poput oktave, jer svakoj novoj odgovara druga razina, poput staze su kojom se može uspeti ili sići.
Općepoznato je da su junaci naše recenzije imali svoje uspone i padove, ujedno je notorna činjenica da je njihovo silaženje gore navedenim ljestvama skoro više bilo u fokusu javnosti nego njihov jedinstveni uspon. Je li to bilo iz ljubomore koja predstavlja osjećanje iz kojeg izviru najstrašnije nepravde i najprostačkiji nastupi, ili zapravo iz zavisti koja je zapravo vrsta pohvale, obična mržnja na tuđu superiornost?
Činjenica je da je neizostavna pojava u umjetnosti metastaziranje inspiracija i realizacija od kojih nisu bili pošteđeni ni četvorica Dublinaca koji su te svoje noćne more sublimirali kroz zaista nepodnošljive albume (Songs of Surender, Songs of Experience), a čije je slušanje bilo manje zabavno u odnosu na posjetu zubaru. To ipak nije opravdanje kritici (većim dijelom) i publici (ipak manjim dijelom) koji su ih olako proglasili korporativnim bendom koji zgrče novac, bendom koji je izgubio kontakt sa svojim ranim vizijama (onoj kritici koja bi bolje od autora napisala pjesmu, knjigu ili naslikala sliku – samo kada bi znala kako) za, rekao bih, zlonamjerno pljuvanje izvan svih uobičajenih protokola koje nije bilo proporcionalno zaista lošoj glazbi; kritici lišenoj osnovnog elementarnog ponašanja, kritici koja je olako zaboravila na stelarne pjesme i albume koje zasluženo mogu naći svoje sigurno utočište u glazbenom Partenonu.
Adamu, Bonu, Edgeu i Larryju očito je bilo potrebno dobro ventiliranje i nužan predah jer je nad karijerom svoje pipke pomalo, ali sigurno razapela neugodna umjetnička situacija – The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore.
Netko je svojevremeno kazao da borba s notama spada među najveća junaštva, poznavajući urođeni prkos, hrabrost i inat Iraca uz, za njih stimulirajući neuspjeh, za očekivati je bio izlazak iz tog košmara, a koji je nagoviješten i realiziran kroz dva ceremonijalna EP-a, „Days of Ash“ (s izgrađenom glazbenom frontom slobode koja ekvilibrira između sve više prisutnih radikalnih stavova u ovom, jedinom nam svijetu) i „Eastern Lilly“ (s neoborivim dokazom da U2 pokušavaju nanovo pronaći i oplemeniti svoje najbolje dane kroz pjesme s preciznim zvukom i isto takvim konceptom).
Rezultat nastavka redanja lijepih pjesama s ta dva EP-a („Songs for Hall“, „Ressurection Song“, The Tears of Things“), nastavlja se na njihovom 16. po redu studijskom albumu. Dan pepela, Uskrs, Karneval, kao da funkcioniraju poput neke liturgijske trilogije, nakon koje se slobodno za njih može konstatirati: I BI SVJETLO!!
E sad, mnogi će dvojiti kakvo je to svjetlo, nostalgično svjetlo žarnih niti, ili suvremeno led svjetlo. Koliko je meni poznato (možda se varam) ne sjećam se da je netko iz kreativnog nemira/ponora/slobodnog pada stvorio remek djelo, stoga je najvjerojatnije da će ovaj uradak ekvilibrirati između uradaka iz najboljih dana uspješne 50-godišnje karijere i budućnosti (kakva god ona bila) kao čvrsti dokaz da je ovaj bend još uvijek potreban na ovom svijetu.
A zadržavanje takve pozicije podrazumijeva restauraciju uvijek potrebne energije, adrenalina, te prvenstveno obnovu kompozitorskog duha uz izbjegavanje kreativne rutine, onog duha koji je svoje zlatne momente imao u albumima „Achtung Baby“, „Joshua Tree“ ili „The Unforgettable Fire“.
Slušajući višekratno ovaj album nedvojbeno dolazim do zaključka da su Bono i društvo pronašli pomalo izgubljenu iskru, poveznicu sa Euterpom. Album je izrazito hrabar, pomalo avanturističkog duha u kojem nema mjesta očaju, s malom dozom nesavršenosti na koju se ne treba posebno obazirati, pršti optimizmom, s pjesmama koje su u dijametralnoj suprotnosti s sve više prisutnim radikalizmom, pobunama u svijetu (zabava versus tama).
U ovakvom povratničkom trenutku smatram da bendu nije potreban nikakav kameleonski preobražaj, nikakvo neplansko skakanje u nepoznato, već pametno preslagivanje kapitaliziranog iskustva, vraćanje na tvorničke postavke. Pa smo tako dobili kolaž sastavljen od dinamične i relativno bučne, elektronski obojane „Go (Carnaval DeLuz)“ s kojom su valjda željeli postići dio pozitivno paranoične atmosfere iz „The Fly“, a koja bi s lakoćom mogla otvarati buduće nastupe u živo, preko „La Reina“, žilavog podsjetnika na „Achtung Baby“, vesele „Silencio“, legitimnog brata blizanca „Vertigo“, veličanstvene „The Greatest Show on Earth“, pjesme koju s lakoćom možemo svrstati među njihove ponajbolje, te pomalo neočekivane „Torn“ uz vokalnu kolaboraciju s Dolly Parton. Bila je to inicijalna Bonova ideja koju je nadogradio i finalno oblikovao Johnny McDaid iz benda Snow Patrol.
Za napomenuti je da se posla na ovom albumu uhvatio Brian Eno, koji apsolutno preuzima na sebe dobar dio pozitivnih stvari koje su se desile, ali ne apsolutno, treba opetovano istaknuti i skladateljski i izvođački nivo benda kako u dobrim, tako i u lošim momentima.
Ako bi zaboravili na trenutak da iza ovog materijala stoje U2, te uz teoretsku mogućnost da je popis pjesama obogaćen, recimo s „Easter Prade“ ili „The Tears of Things“ sa njihova dva EP-a, pitam se tko se ne bi usudio ovaj album proglasiti atraktivnim, zaista dobrim albumom.
Popis pjesama:
1. Go (Carnaval De Luz) 2:23
2. La Reina 4:32
3. Street Of Dreams 3:55
4. The Mirror Maker (Rosalía) 4:31
5. Superficiality 3:41
6. If The World Is At War We Better Not Be 2:33
7. Silencio 2:36
8. The Greatest Show On Earth 5:34
9. Glorify 3:39
10. Midnight Sunshine 3:44
11. Can’t Stop Us Now 5:50
12. Torn 4:30
Ukupno trajanje: 47:26

