Kings Of Leon / O My Beloved

Pretpostavljam da su Followilli danas sretni ljudi. Sjećam se da su u jednom dijelu svoje karijere, baš tamo kad su dosezali vrhunce popularnosti bili dosta problematični, da su puno pili, tukli se na pozornici i otkazivali koncerte i turneje. No, kako svako naličje ima i svoje lice, u to su vrijeme stvarali svoju najbolju glazbu. Nikada ranije nisam baš istraživao što o njima pišu, nekako mi je došlo prirodno da ih percipiram kao dobre južnjačke rokere koji imaju (u to vrijeme) dva baš jako dobra albuma koji, za razliku od ostalih tadašnjih uradaka, imaju više od dobre dvije-tri uvodne pjesme. Recimo, Aha Shake Heartbrak mi se činio baš kao punokrvni rokerski uradak, baš skrojen za uspjeh u mainstreamu. No, ja sam vjerojatno bio pod utjecajem britanskih medija koji su ih obožavali, za razliku od njima domaćih, onih američkih. Tamo su percipirani kao neki rezultati laboratorijskih štakora, neka rock verzija…štajaznam…Britney Spears. 

Možda je moja greška što nikada nisam razmišljao o njima u kontekstu toga što bi oni trebali predstavljati – iskonske, južnjačke tough guys i rokere koji do doručka ustrijele i ogule dva jelena i tri vepra, pa onda sjednu na svoje motore i spuste se u grad prodavati moonshine i ganjati vatrene Tennesseejanke (ovo se vjerojatno piše fonetski i s malim „t“…ispravit ću kad me drug Matko opomene). Da, vjerojatno je moja greška što sam popušio tu marketinšku priču, ali, u moju obranu, morate priznati da su znali napraviti pokoju sjajnu pjesmicu koja je zvučala baš nekako neodoljivo privlačno. Pogotovo je to vrijedilo za nas koji nismo obraćali pažnju na bezvezne i patetične tekstove. K vragu…sad mi je jasno da je onaj  refren „oh, oh…your sex is on fire!“ zapravo nešto što može progutati samo neki geek koji „one stvari“ nikad nije vidio. Kako bilo, meni su bili baš OK i volio sam ih slušati, a „Cold Desert“ mi je i dan danas jedan od najboljih sentiša koje sam čuo, bio on potpuno fejk ili ne. 

E sad…ja bih trebao biti nekakvi GenX lik kojemu je svako pozerstvo strano i trebao bi iskreno mrziti Kingse i sve ono što oni predstavljaju. Ali što da radim kad su mi čak i neki njihovi pjesmuljci sa omraženog Come Around Sundown bili super. Recimo, „The End“ mi je baš neka fora doomsday pop pjesma, a obožavao sam i „The Face“, vjerojatno zato što dijeli DNA s gore spomenutom „Cold Desert“. A što da vam kažem…Kingsi su nekakav moj guilty pleasure. I to do te mjere da sam znao kriomice uživati u nekim njihovim recentnijim uradcima, recimo WALLS. Jebiga, svatko od nas zasuzi na neku patetičnu filmsku foru i navuče se na neku „fuj“ pjesmu. A ove čak i nisu najgore na mojoj playlisti.

Niste, naravno, došli ovdje čitati o mojim glazbenim preferencama, jelda? Međutim, važno je da znate moje početne pozicije prije negoli uzmete moju ocjenu O My Beloved zaozbiljno. Zaključno – ima nešto u Kingsima što me baš (povremeno) pogađa, ali nisam neki veliki fan i ne pratim njihov rad baš pozorno. Kad sam jutros palio računalo, otvarao Allmusic.com i pristupao svojem Deezer računu, na umu mi je bilo jedino preslušati novi uradak Twisted Teens. Nisam imao pojma da izlazi i novi album Kingsa, pa si rekoh „Ajde prvo to poslušaj da možeš bez smetnje uživati u Teensima nakon toga“. 

Tužna istina je da su mi se opet neke patetične pjesmice svidjele i mislim da ću ih priključiti svojoj vječno rastućoj listi favorita. Recimo, prethodni singl „My Whole World“, kolikogod bio patetična oda obiteljskoj idili, baš je odlična pjesma s krasno produciranim gitarskim dionicama i zvukom. Ima bit da nešto u Calebovom glasu opčinjava slušateljstvo, pa iako ovdje bestidno simulira Springsteena, jednostavno vas zakači. Ta fora ne prolazi na „Cold Blue Dawn“ jer je pjesma totalno bezvezna i derivativna – neki baš običan power sentiš kakve su radili Bryan Adams i njegova američka verzija – spomenuti Bruce „The Boss“ – i hrpa drugih, a slična je i sljedeća „The Hand“ s nekakvom jadnom referencom na Snjeguljicu („…who’s fairest of them all?“) i pedal steel gitarom u pozadini koja vjerojatno pokušava učiniti pjesmu privlačnom country publici. „KOYSAR“ (akronim za Kick Of Your Shoes And Run) je korektna pjesmica kojoj bi možda dobro došla i neka solažica, ali izgleda da nije mogla stati u 3:17. Sve u svemu, prva polovina albuma i nije baš nešto za pohvaliti.

Srećom, postoji i „B strana“. „Feel The Love“ jest formulaična, ali ima neki iskonski šarm u gitarskom licku koji iz pozadine ulazi izravno u centar za lučenje seratonina ili neke slične kemikalije. Pa kad „osjetite ljubav“, poželjet ćete ju „prstenovati“, a o tome nam govori slijedeća kompozicija „Blue Jeans and Diamonds“. E…to je već jedna ozbiljna laganica koja miriše na one njihove najbolje, a po razini slatkoće mogla bi se upotrijebiti u nekoj najsladunjavijoj romantičnoj komediji tipa Odbjegla nevjesta. A ne treba ni zanemariti činjenicu da je jadnog Caleba taj prsten koštao cijele mjesečne plaće. Ili nas je, barem, tako o tome izvijestio.

Niz do kraja albuma čine još tri baladice i jedna midtempo pjesmica („Forever Endeavor“) koje su sve baš OK, iako se za neke čini da ste ih već negdje čuli. Ima tu i tužnocvilećih i havajskih gitara, i pokoje violinice, i još malo patetike, ali baš ništa što bi uhu zasmetalo. 

Da…Followilli doista jesu nešto sasvim drugo od onoga kako ih je predstavljao marketing. Zavisno od vaše osobnosti, doživjet ćete ih kao bestidne grabežljivce novaca koji žive na grbači istih onih koji pozorno prate sapunice i cvile nad raskinutim filmskim zarukama J Lo i Matthewa McConaugheyja, ili kao pristojne i nježne dečke koji su se greškom rodili u mačističkom okruženju. Kako bilo, meni se čini da su oni sad rasterećeni potrebe da se ikome dokazuju i stvaraju glazbu koja im je „po ćeifu“. To što ta glazba nekoga možda nervira i što nije baš nešto rokerska i originalna, vjerojatno ih nije briga. Za koji tjedan održat će stadionski koncert u Abu Dabiju, pa u miru prezimiti do slijedeće ljetne festivalske sezone, bez ikakve potrebe da se zajebavaju sa svjetskim promotivnim turnejama. Valjda ima dovoljno ljudi kojima su nekakav guilty pleasure, a Bogu hvala da živimo u vremena streaminga pa će se album slušati bez potrebe da ga se kupuje. Naime, teško da bih izdvojio svojih pedesetak hard-earned eurića za ovaj dupli vinil (s dostavom). Ovako, poslušat ću ponekad barem ova dva označena „favorita“.