Insomnium / Netherworlds

Kada su ranije ove godine finski gospodari melankolije najavili izlazak novog studijskog albuma, prvo što sam pomislio bilo je: „Pa kud’ već?“ No brzo sam sabrao misli i shvatio da su prošle više od tri i pol godine otkako su objavili remek–djelo „Anno 1696“. Vrijeme za izlazak jubilarnog, desetog izdanja, tako je i više nego odmjereno. A kao i na prethodnih devet, Insomnium ni na ovom albumu nisu razočarali. Umjetnici melodičnog death/doom metala i sada su uskladili energiju, agresiju, melodiju i turobnu beznadnost, stvorivši još jedno u nizu dosljednih izdanja koje će zauzeti istaknuto mjesto u njihovoj diskografiji. Pa i općenito u metalu.  Za razliku od „Anno 1696“, koji je kao konceptualno djelo imao i neke zadane forme, „Netherworlds“ se više mogao prepustiti eksperimentiranju i većim slobodama u kreativnom procesu. Kroz širok spektar emocionalnog i zvukovnog izražavanja u neograničenim prostranstvima, zvuk Insomniuma prepoznatljiv je u svakom tonu. Tama, depresija, tuga i introspekcija definiraju glazbu, koja u svojoj nutrini nudi očekivane, ali i neočekivane zaplete. I rasplete. Mračna melankolija na svim razinama, gotovo pa grobna atmosfera, toliko tipična za finsku glazbu. Nemoguća za opisati, a moguća za doživjeti, nadvila je svoj zbijeni plašt i nad ovo izdanje. Pjesme ispunjene progresivnim elementima u savršenoj harmoniji nude još malo veći obujam dirljivih melodija, ekstravagantnu atmosferu, suptilnu osebujnost i prirodnu iskrenost, spajajući se u zvuk ispunjen snažnim dojmom filmske teatralnosti. Rafiniranost, gipkost i staloženost, bljeskovi su u (sve)općoj tami. Promukli, uzburkani, grubi, poetični, očaravajući vokali Niila Sevänena ne gube na postojanosti i uvjerljivosti, a s njima se u svojoj bistroj jasnoći, posebno u sentimentalnijim refrenima, sjajno nadopunjuju čiste vokalne dionice ostalih članova. U tom segmentu Insomnium umješno koristi činjenicu da su prateći vokali različitih boja, što nudi dodatnu dimenziju i dinamici i raznovrsnosti. Kako pjevačkim, maksimalno sugestivnim dionicama, tako i materijalu u cjelini.  Ville–Petri, Markus i Tomy u potpunoj su usklađenosti svoga isprepletenoga gitarističkog rada. Od sjetnih akustika, preko tremolo, do slojevitih, razornih riffova, kroz raširene, izražajne melodije uz težinu, snagu i energiju, pjesmama daju i osjetnu ritmičku potporu. Aleksi Munter, nekadašnji klavijaturist Swallow The Sun, elegantno uokviruje ambijentalni kontekst ovoga djela, dok fleksibilno, no poput stijena čvrsto, Markusovo bubnjanje sve skupa čini maksimalno kompaktnim. Drži na okupu. Mega–dramatičan, orkestralijama napunjen intro „The Cold Song“ (inače cover pjesma baroknog kompozitora Henryja Purcella iz 17. stoljeća) idealan je uvod u „Shadowlife“, pa „Remembrance“ te „Gleam in the Black“, u kojoj se osjeća i gothic utjecaj, energične pjesme dominantno melodične death metal forme. Sa sudaranjima clean i growl vokala, obiljem gitarističkih melodija i čiste energije, te iznimno snažnih i glasnih bubnjeva. Vrhunac albuma je progresivni ep „The Hour Grows Late”, pjesma sa suptilnim elementima skandinavskog folklora, zamračenim melodijama koje su u konfliktu s otežanim emocijama i naletima agresije. Ako nekoga podsjeća na Amorphis, to je zato što je ugostila pola njegovih članova. Čiste vokale pjeva Tomi Joutsen, sirovu death izražajnost prenosi Tomi Koivusaari, a nostalgičnu sci–fi atmosferu svojim klavijaturama obogaćuje Santeri Kallio. Mega stvar, jedna od najboljih koje je Insomnium ikada skladao. Drugi dio albuma donosi još više težih i mračnijih, doom ritmova sporijeg tempa, teških melodija, s dosta čistih vokala i akustičnih dijelova. Poput onih u „Pathways of the Night“ ili „Journey’s End“. „Ethereal Sleep“ je duboka, osobna doomy balada, „The Banished“, agresivni melodic death/death metal, a finalna „Journey’s End“ epska doom metal kompozicija, preplavljena tjeskobnim umorom i mrklim mrakom, naglašenim naracijama Jonathana Hutchingsa. „Netherwolds“ nije otišao nigdje van granica glazbe na koju su nas momci naučili. On nije drugi i drugačiji Insomnium. To su činjenice. Ali ovo je Insomnium koji nastavlja istraživati samoga sebe i svaki puta pomicati granice svoje glazbe.  I zbog svega navedenoga, u periodu godine kada dani postaju sve kraći, a noći beskrajno duge, sivo/tamni tonovi ovog albuma i više su nego idealno društvo.