Polyphia / Be Not Afraid

Odgajani i odrasli na „mlijeku“ svojih glazbenih „roditelja“, benda Animals as Leaders; Tim Henson, Scott LePage, Clay Gober i Clay Aeschliman poznatiji kao Polyphia, izdali su nedavno svoj peti po redu studijski album indikativnog naziva i s porukom: „nemojte se bojati naših distorzija, divlje buke, uživajte u kombinaciji progresivnog metala, fusion jazza, kombinacije plesne glazbe i elektronike“.

Ono što objektivno treba napomenuti je neosporna činjenica gdje svrstati cjelokupni materijal ovog albuma, treba li ga štovati ili njegovo opetovano slušanje donosi nervozu, nemir i zamor, stoga se pitam je li ovo svjesno oblikovan, dobro promišljen PR, nedvojbena namjera ovih mladih i potentnih glazbenika. Razumijevanje materijala zahtjeva napor i donosi iskrene dileme: je li konstantna, zaista sirova buka ( koja ponekad posjeduje i solidnu dozu šarma) rezultat iskrenosti, njihovog DNK-a, ili je to dobro upakiran i provokativan, dobro smišljen glazbeni  dizajn? 

Vezano za njihov rad postoje gotovo unisona mišljenja da je vrlo teško kategorizirati njihov glazbeni stil, stoga materijal s ovog albuma odgovor na to pitanje čini još više nestabilnim.  

Bas gitara svojim slojevitim i debelim naslagama  kolesterola apsolutno dominira zvučnom slikom, svjesno ili nesvjesno odvlači pažnju od gitarske ekstravagancije koju tako suvereno, ali možda i prenaglašeno  isporučuju Henson i LePage. 

Polifonija je zaista savršeni  naziv za ovaj bend čiju postojanu armirano betonsku glazbenu konstrukciju ravnopravno drže svi instrumenti, uz napomenu da je na ovom uratku dogovorno postignut konsenzus između gitara i elektronike koje tvore hrabru kombinaciju fuzije progresivnog metala , housea i trapa.

Nedostatak vokalne dimenzije opetovano iskazuju nepresušnom dozom karakterne energije, njihovim provjerenim utočištem, zonom komfora u kojoj se osjećaju sasvim ugodno i odgovorno.

Za razliku od prethodnika „Remember That You Will Die“ na kojem su ugošćeni (među inim) Chino Moreno, Steve Vai; ovaj uradak počiva na vlastitim snagama koje Henson želi prikazati u njihovom najsirovijem izdanju s riječima: „Umjesto da pokriješ previše, idi što dublje. Ovo bi trebao biti gitarski ekvivalent pjevačevog urlika“.

Stoga se može s lakoćom zaključiti da će slušanje novog materijala biti obojeno apokaliptičnom glazbenom arhitekturom kojoj je nedvojbena uloga dati gitari neke nove živote i izazove.

Interesantno je napomenuti da su i na ovom albumu zastupljene teme s religijskim obilježjima: „Dolazim u ime Isusa snagom Duha Svetog“ (kratki vokalni umetak korišten u pomalo kaotičnoj, ali pjesmi sa stavom „Can You Feel It“, objavljenoj kao „promo“ materijal).

Ono što prvo Polyphia želi postići s ovim albumom je pomalo napuštanje priznate činjenice da bend u cijelosti posjeduje čvrste i primamljive sviračke vještine, okrećući se pri tome prema nekim novim, za sada ipak neizvjesnim horizontima, a za što posjeduju nepobitnu hrabrost. Drugo, što su svjesno ili nesvjesno uspjeli, činjenica je da prilikom slušanja ovog materijala konzumenti trebaju sačuvati zvučnike od pregaranja. 

Kako dakle zaključiti ovaj osvrt nego sa Hamletovskom dilemom – voljeti ili mrziti ovaj album, pitanje je sad.