Twisted Teens / The Holy Cross Tigers

Prijatelji su vam najvažniji u životu.

Evo ja imam svog druga Matka koji će me promptno obavijestiti ako zaserem nešto s pravopisom u ovome tekstu. A imam i druga Čučija koji me vazda obavijesti kad se pojavi neki bend koji valja upoznati. Naravno, baš mi je on skrenuo pozornost na Izvrnute tinejdžere, jer, kako svi znaju, Čuči je hodajuća enciklopedija garage rocka i garage punka i svega ostaloga što se svira po garažama. Naravno, ovaj dvojac iz New Orleansa mu nikako nije mogao promaknuti, pa sam s istima upoznat početkom godine, kad su objavili prvog od svoja tri ovogodišnja uratka.

Bend čini jezgra od dva vrlo živopisna lika. Glavni kreativac, skladatelj i vokalist je Caspian Hollywell, iznimno zanimljiv glazbenik koji je u svojoj prethodnoj inkarnaciji svirao nekakav nevjerojatno čudan psihodelični folk u bendu Blackbird Raum, koji vam svakako preporučam probati (barem album Destroying iz 2015.). Kad je iz Santa Cruza doselio u New Orleans, naletio je na R.J. “The Razor” Santosa koji je svirao gaže s kojekakvim country bendovima i rasturao havajsku gitaru (pedal steel). Takav spoj morao je rezultirati nečim sasvim trećim, pa su se našli negdje na rubovima bazičnog rokenrola, u nečem što se baš može nazvati garage-punkom, uz naravno, nekoliko „twistova“: (a) „nemamo bubnjara pa ćemo upotrijebit neke arhaične ritam mašine“; (b) „imamo pedal steel, pa i to valja nekako uklopiti u ‘garažni’ sound, a to još nitko nije radio – baš fora!“, i (c) „kad već nemamo para za studio i snimamo se na kućnom računalu, mogli bi ubacit i kojekakve čudne, elektroničke zvukove“. S vremenom su skupili i nešto prijatelja, pa je Mel Billiard preuzeo dužnost na gitari, a izvježbao je i violinu, te je tako postao i pridruženi član benda.

Priča oko The Holy Cross Tigers, ili, kako ga dečki nazivaju „bordo“* albuma (za razliku od prethodnih „narančastog“, „zelenog“ i „plavog“) je totalna fora, ili barem nam to tako prezentiraju publicisti SubPopa. Caspian si je našao curu, otputovao s njom u Europu i posvadio se dok su bili u nekom albanskom obalnom gradiću. Kad su se vratili doma, nastavili su živjeti zajedno u nekakvoj vrsti komune, u kojoj su živjeli s The Razorom, Melom, brojnim domaćim životinjama i hrpom svakojakih gostiju. Navodno je zbog prekida bio totalno sjeban, ali mu je u jednom trenutku palo na pamet da će, ako to iskustvo uglazbi, od toga moći živjeti. Dakle, odlučio se je prostituirati i objaviti svoju intimu „Gradu i Svijetu“. Pukom srećom, to se baš dogodilo kad ih je otkrio SubPop, pa će taj „Grad i Svijet“ biti puno veći od onoga kojega bi uspjela dosegnuti njihova prethodna etiketa Going Underground.

Bit ću potpuno iskren i reći da sam „plavi“ i „zeleni“ album doživljavao kao vrhunsku zabavu i nisam baš zagledao u tekstove niti sam pokušavao dokučiti koncept i kontekst. Sad sam, k’o za vraga, pročitao predstavljanje na SubPopovoj stranici, pa sam nekako bio prisiljen pozornije analizirati album. Zato me pomalo iznenadilo kako Caspian baš ne vodi računa o metrici, rimama i svemu što bi neki poeta smatrao važnim. No, tekstovi su mu neposredni i visceralni – on ne skriva svoje razočaranje, jad i ljutnju nego ih izvikuje Svijetu, upravo kao onomad kad se James Cagney popeo na naftni rezervoar i viknuo da je „…ON TOP OF THE WORLD!!!!“, baš prije negoli je taj rezervoar eksplodirao pod policijskom paljbom. 

Da daaa…stvari su se „zagovnale“ u Caspianovu životu. A on nije više baš mladac i htio se smiriti i srediti nakon što je dobar dio života proveo kao nomad i roker, pa je s njom naumio činiti sve što nije s ikim, nikada. Zato sad, kad je proveo vrijeme plačući jer ona nije anđeo kakvim ju je smatrao, nije ni čudo da razmišlja o pištolju i poprijekom rješavanju problema, ali ga je, naoružanog ubilačkom vizijom, izdao još i frend otkucavši ga pandurima za šalicu kave, pa mu je sad ostalo da „pilji u mrak“ i pritom polagano shvaća što ga je snašlo. Jer, naravno, nitko ne razumije kako je to biti mrtva, „plava“ ruža. Hehehe…znam da vam se ovo što sam napisao čini nekoherentnim trabunjanjem, ali to vam je, otprilike, nit koja se proteže kroz ovih trinaest pjesama. Ukratko, ljubav i izdaja – najljepša i najružnija stvar koje vas mogu snaći u životu. 

Ono što je meni, ne-baš-ljubitelju garažerske scene, prodalo Teense jest njihova sposobnost da mijenjaju tempo i emotivni moment svojih pjesama. Jest, većina pjesama na pojedinom albumu su kratke, tipično garažerske „bombe“, ali za razliku od većine onih koje sam poslušao, ovi dečki znaju ubaciti i netipično laganu stvar ili nešto potpuno drugačije (na primjer, psihodelično-darkerski „Corpse Pose“ na Blame The Clown, ili punokrvna springstinovska himna „Javelina“ na Florida Water Blues). Dodajte na to i potpuno netipičnu uporabu havajske gitare, pa ste dobili doista jedinstven bend. Potencijalni problem kod takvih bendova zna biti da nakon nekog vremena postanu žrtve te vlastite „jedinstvenosti“, pa budu repetitivni i…budimo realni…dosadni. No, evo dobrih vijesti: Twisted Teens nisu dosadni ni repetitivni. Dapače.

The Holy Cross Tigers počinje baš onako kako biste očekivali – gitara praši sto na sat (sjajne „Stalks“ i „When We First Met“), a umilni zvuci pedal steel (nikako se ne mirim s nazivom „havajska gitara“) se provlače kroz zvučnu sliku i odražavaju emocije pjevača. To je baš posebno izraženo u „I Spend My Time Crying“ kad, nakon što Caspian izgovori frazu, The Razor ispali jedno „zavijanje“. No, stvari se brzo zakompliciraju, pa nakon jednog netipičnog instrumentalnog intermezza („Blue Flower“), cijelo raspoloženje otklizi u nekakvu ozbiljnost, pa tamo gdje su bili „punk“, postanu „post-punk“. I to mi je baš dobro sjelo, moram reći. 

„I Bring“ je već na prvi takt mračnija i više prijeteća od svega njihovog što sam do tog trena čuo, a „Look In The Mirror“ zvuči kao da su se Smithsi križali sa…štajaznam…MC5. Pa onda nevjerojatno zgodni folkerski rif sa (naravno) twistom u „Lock And Key“ koji zvuči kao da je Grk Zorba pojeo deset šarenih bombona. Najčudnija od svih je „Every Flower“ koja počinje kao neka electro-dance stvar, da bi se pretvorila u mračnog, prijetećeg monstruma. Završna „Darker The Night Is The Brighter I See“ je, opet, nešto sasvim drugo i zgodno zaokružuje album kao neka vrsta uvrnute hipijevske himne.

Kako bilo, nakon tri-četiri slušanja mogu zaključiti da su nam Twisted Teens isporučili svoj najkompleksniji uradak do sada i da The Holy Cross Tigers postaje bolji sa svakim novim slušanjem. Nije to samo „jednostavna“ rokenrol zabava – ima tu puno toga „ispod haube“ – pa unatoč jednostavnoj, lo-fi produkciji i pravom, a ne pozerskom DIY stilu, nudi ozbiljnu slojevitost. Kako im je to uspjelo? Nemam pojma. Jednostavno jest, pa prihvatite to kao činjenicu i uživajte.

Ako se, krajem godine, bude birao „bend godine“, onda su Twisted Teens vjerojatno najbolji kandidati za tu titulu, ako zbog ničeg drugog, onda zbog činjenice da su unutar kalendarske godine uspjeli objaviti čak tri albuma, i da su pritom sva tri odlična. A ovaj zadnji je nekako još malo „odličniji“ od ostalih. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog malo ozbiljnijeg pristupa u kreiranju koncepta i jasno iskazanog kapaciteta za promjenu u senzibilitetu. Ovi dečki možda nisu tinejdžeri, ali njihova uvrnutost jednostavno oduševljava. Album godine će se zasigurno birati, a ovo je jedan od punokrvnih kandidata za tu laskavu titulu. No, nemojte mi vjerovati na riječ. Poslušajte. 

A ja idem još jednom pročešljati kroz Čučijeve poruke, možda pronađem još kakvih skrivenih blaga.

* Beskrajno me zabavlja činjenica da se boja koju anglosaksonci nazivaju „burgundy“ kod nas naziva „bordo“, a zna se dobro da znalci već po boji mogu razlikovati pinot noir od merlota i cabernet sauvignona, bez obzira na udio „bojadisara“ (petit verdot, cabernet franc i ostali).