Wolf Alice / The Clearing

Eklektični. To je riječ kojom se najčešće opisivao rad Wolf Alice, i to je potpuno ispravna ocjena. Poslušate li njihove ranije albume, naći čete tamo svega – od neopsihodelije do folka, od elektropopa do post-punka. Ali, isto tako, to je termin kojim se opisuje barem tri četvrtine suvremene indie glazbe, a recenzenti ga rabe kako bi za neki bend rekli „imaju brojne utjecaje i nisu baš originalni“.

Kako sam odavno izgubio korak sa suvremenom glazbenom produkcijom i tek povremeno otkrivao poneki noviji bend, Wolf Alice nisam zapazio sve do njihovog trećeg albuma Blue Weekend, objavljenog 2021., a u tom trenutku već su postali etablirana indie senzacija. Ne mogu sad, bez ponovnog preslušavanja, reći puno o tom albumu, osim da je…jeli…eklektičan. No, usjekla mi se u sjećanje „How Can I Make It OK?“ – jednostavno sjajna pjesma za koju tvrdim da je najbolja stvar objavljena u zadnjih 5 (a možda i više) godina. Uglavnom, zabilježio sam ih u ono malo memorije što mi je ostalo i otada sam iščekivao njihov slijedeći uradak.

Fast forward tri godine i eto ga…The Clearing je stigao. Držeći se one stare izreke „ne sudi knjigu po koricama“, zanemario sam sliku (napisao bih „omot“, ali živimo u vrijeme streaming servisa) i bacio se na sadržaj.

Eh da…zaboravih napomenuti da sam uredno popratio tri singla kojima su nas Wolf Alice, dobri kakvi jesu, podarili od svibnja na ovamo. Međusobno potpuno različiti, „Bloom, Baby, Bloom“, „The Sofa“ i „White Horses“, ponudili su nam, osim već poslovične eklektičnosti, tri jako dobre pjesme. Posebno dobra je ova posljednja „White Horses“ koja je vješto spojila nešto što biste mogli ćuti od King Gizzard & The Lizard Wizard sa Cranberries. Zvuči blesavo, ali probajte – jamčim da će vas zaintrigirati.

Dakle, krenuo ja slušat…

„Majketimileštajeovo?“, promrmljah sebi u bradu. Naime, naivan kakav jesam, ja sam očekivao nešto više u stilu spomenutih „White Horses“ ili „How Can I Make It Ok?“, a ono što je izašlo iz slušalica je bilo više kao neka ABBA. Ili Elton John kojega prate Agnetha i Frida. Tako nešto.

Uglavnom, prvo slušanje nije dobro završilo, što da vam kažem…a moram napisat recenziju…ajmo ispočetka…daj da vidim tekstove…Da vam skratim, dok ovom pišem, slušam The Clearing po peti ili šesti put i mučim se staviti „slovo na papir“.

Pa evo zaključaka:

Ellie Rowsell (ne, nije Roswell) je danas najbolja pop-rock pjevačica na Svijetu. Ona s lakoćom isporučuje sve što treba, a pri tome vjerno i jasno oslikava sadržaj svoje poezije. Može biti divlja („Bloom Baby, Bloom“), sjetna („Play It Out“), vrckavo pronicljiva („Just Two Girls“), odlučna („Leaning Against The Walls“), zaigrana („Bread Butter Tea Sugar“) i zamišljena („The Sofa“) – sve u skladu sa porukom koju isporučuje. „Pjeva k’o slavuj“, rekli bi „naši stari“. Uz to, u stanju je emulirati senzibilitet i način pjevanja horde čuvenih pjevačica, od Debbie Harry do Dolores O’Riordan.

Ako izuzmemo tri spomenuta, prevarantska singla, ostatak albuma je potpuno „utopljen“ u nostalgiji za ranim sedamdesetima, pa ćete osim spomenutih ABBE i Eltona Johna, čuti i malo utjecaja kasnih Beatlesa (cca Let It Be), Fairground Attraction, ELO,…pa čak i malo Joni Mitchell i Carole King. Ništa čudno, jelda? Na koncu, Wolf Alice su…jelte…eklektični. 

Gledane svaka za sebe, sve su pjesme dobre. Neke su i sjajne („Play It Out“, „White Horses“). Nema (za njih uobičajenih) rokerskih, ali, jbg drugovi, došlo je neko drugo vrijeme. Danas se sluša pop.

Svirka i produkcija su na nivou velikih mainstream hitova. Na većini pjesama, bend prati cijeli simfonijski orkestar sa violinama i svim tim čudima. Smije li se onda ova glazba uopće klasificirati kao „indie“? No, ako to nije zamjereno Oasis („Wonderwall“, npr.) zašto bismo to zamjerili Wolf Alice?

Poezija je odlična. Iako tematski ne odudara od onoga o čemu pjeva većina današnjih bendova u kojima glavnu riječ vode curke (Wet Leg, recimo), Ellie je sjajna s rimama i njezine su minuciozne sličice isporučene s nevjerojatnom ekonomičnošću. Recimo: „I wanna age with excitement, feel my world expand/Go grey and feel delighted/Don’t just look sexy on a man/Just let me play it out“ ili „If you don’t want the death of the party/Hold the baton, perform the fee/I host what I know is a most wholesome home/But it’s not forgotten, the girl in me“.

Da…i kako sad donijeti nekakav sud o albumu? ‘ajmo probat…

The Clearing je manje „eklektičan“ od Blue Weekend. Koncizniji je i stilski ujednačeniji. Samim tim je i atmosfera albuma jasnije određena – kreće se od zamišljene sjetnosti do promišljenog optimizma. Lagan je za slušanje i prepun odličnih „udica“ koje nisu prvoloptaške. Problem je u tome što će vas većina tih fraza podsjetiti na nešto što ste već odavno čuli. S druge strane, koliko danas doista originalnih pjesama ili izvođača postoji na Svijetu? Možete ih nabrojati na prste jedne ruke.

Ako ste, kao i većina, doživljavali Wolf Alice kao gitaristički bend, morat ćete revidirati svoju procjenu. Dosegnuvši globalnu popularnost, oni su se (kao i mnogi prije njih) oslobodili svih žanrovskih granica i stvaraju nešto što bismo najbolje okarakterizirali kovanicom „adult pop“. 

Na kraju, sve se svede na neke osobne preferencije. Ako ste rokerska duša, odbacit ćete The Clearing nakon prve minute, ali ako ste skloni nečem delikatnijem, mogli biste u njemu uživati. Spomenuo sam gore Wet Leg, koji su izdali moisturizer prije nekoliko tjedana. Ako je između njih i Wolf Alice i bilo nekakvih sličnosti, sada je očito da su se, u glazbenom smislu, poprilično razišli. Baš kao Oasis i Blur nekada davno ili, na koncu, Beatlesi i Stonesi još puno davnije. Imamo li novi „britpop rat“ pred sobom?