Za one manje upućene, Anthony Phillips bio je gitarist originalne postave Genesisa od 1967. do 1970., te je aktivno sudjelovao na njihova prva dva albuma „From Genesis to Revelation“ i „Trespass“.
Svoj prvijenac izdan 1977. godine „kuhao“ je dugih osam godina, što je za to vrijeme bila prava rijetkost.
Interesantna je njegova izjava povodom objave albuma: U to vrijeme glazba se mijenjala. Moj prvijenac bio je izvan vremena, u najboljem slučaju bio je za tržište Velike Britanije. Tadašnja publika imala je čudan ukus, tražili su u rocku puno više agresivnosti.
Njegov prvijenac bio je totalna opozicija tom trendu, bio je to u neku ruku povratak u prošlost što svojom temom, što pastoralnom atmosferom, što melodijama, kompleksnim, dobrim dijelom ljubavnim temama, aranžmanima kroz koje kao da defiliraju prinčevi i princeze u spletu dvorskih galerija. Prisutno je vehementno iskazivanje emocija kroz baršunaste klavirske i gitarističke forme, u koje se najbolje uklopio vokal kolege mu iz benda – Phila Collinsa („Which Way The Wind Blows“ i „God If I Saw Her Now“).
Na albumu su osim Collinsa sudjelovali i Mike Rutheford (akustična i električna gitara, bas, klavijature, bubnjevi, glockenspiel); John Hackett (Stevov brat) na flauti, dok je autor svirao na sljedećim instrumentima: akustična, električna gitara i klasična gitara, dulcimer, gong, sinetizatori, bouzouki.
Vrlo impresivan arsenal instrumenata s kojim je revitalizirana delikatna i graciozna srednjovjekovna atmosfera. Nešto slično radovima Richie Blackomorea (ex Deep Purple) s nesumjivim asocijacijama na neke od ranih, a i kasnijih pastoralnih/folk/akustičnih minijaturnih radova Genesisa koji se mogu pronaći na albumima „Trespass“ i „Nursery Cryme“. E sad je li Phillips imao udjela u njihovim izradama („Trespass) ili je naprosto bio inspiriran kasnijim radom benda, ostaje dilema.
Smirijuća, fluidna, na momente grandiozna konteplativna atmosfera pune neke definirane milosti i topline dobrim je dijelom potencirana međusobno isprepletenim akustičnim gitarama, koje vrlo diskretno, ujedno i intezivno prezentiraju izgubljeno vrijeme i atmosferu prog glazbe sedamdesetih godina.
Ovaj album može se pristupom, realizacijom i atmosferom pridružiti sljedećim „malim“ remek djelima: „Voyage of the Acolyte“ Stevea Hachetta, „Olias of Sunhillow“ Jona Andersona, ili „Six Vives of Henry VIII“ Ricka Wakemana kao referentna poveznica jedne glazbene epohe ničim sputane.
Obzirom na nemjerljiv u svakom pogledu utjecaj Mike Rutheforda na realizaciju ovog uratka, može se išćitati da je ovo u neku ruku ujedno i njegov prvijenac.
Ako treba istaknuti nezaobilaznu pjesmu onda bih istaknuo „malu“ suitu „Henry: Portrait from Tudor Times“ (14:04) , te svakako one koje je vokalno obogatio Phil Collins uz dugometražnu (15:51) naslovnu „The Geese and the Ghost, pt.1 & 2“.
Mnogi će Genesisovi fanovi doći na svoje bez ikakve dileme, jer ovo ipak nije lagan album, treba određeno srpljenje i apsolutna koncentracija za proniknuti u mnogo lijepih, ugodnih, neopterećenih nota.