Neću kriti svoj subjektivni stav spram Arcade Fire. Dakle, mirne ću duše reći da su za mene osobno najznačajniji bend nastao u novom mileniju. Osjećaj koji me prožeo kad sam prvi put čuo “Neighborhood #1 (Tunnels)”, odnosno, prvu pjesmu nastupnog, dodao bih već i epohalnog albuma “Funeral” bio je vrlo sličan stanju duha pri upoznavanju s, primjerice, Mercury Rev ili Wilco. Toplo prožimljući, začudno prepoznavajući. Kao kad u nečem novom prepoznaješ nešto već dugo poznato. Potom se “Neon Bible” možda i činio svojevrsnim razočaranjem, ali bilo je to samo traženje produbljenja tog novog poznanstva, na što možda nitko nije bio posve spreman. “The Suburbs” dolazi kao treća etapa, ona koja će konačno pokazati je li euforija upoznavanja imala pokriće ili je bila tek lijepa zabuna. U tom svjetlu, iznimno mi je drago potvrditi da me ni ovoga puta taj prvi dojam (a mogu ga prenijeti i na upoznavanje s ljudima!) nije iznevjerio.
Melankolično zaigrani Kanađani predvođeni bračnim parom Win Butler – Régine Chassagné ovoga puta odvode nenametljivu, gotovo opuštenu sjetu (mogao bih slobodno upotrijebiti i izraz saudade) koja je natapala prvijenac i pomalo forsiranu univerzalnost i težinu koje su provukli kroz “Neon Bible” na mezanin između te dvije etaže. Pritom uzimaju oronulo šarenu pitoresknost suburbije kao definiranu scenografiju i vlastite uspomene kao lirski dekor novih glazbenih priča. Priča koje bi, prema riječima samog Butlera, trebale zvučati poput mješavine Depeche Mode i Neila Younga. Prošarano raznolikošću koja bi u konačnici dala novu, staru prepoznatljivost. I da, nije ni čudo što su “The Suburbs” neki kritičari prozvali “OK Computerom” ili “Automatic for the People” po mjeri Arcade Fire.
Uvodna, ujedno i naslovna pjesma već prvim taktom udara osnovni ton albuma. Na prilično tradicionalnoj rock-matrici u kojoj se jedno na drugo naslanjaju glasovir i gitara, Butler pjevuši “I’m moving past the feeling”, vodeći nas za ruku kroz predgrađa kakva pamti iz vremena svoga djetinjstva. Tematski ćemo, pritom, posve ostati tu negdje, kako sam već i naznačio, no to ne znači da se zvučna lepeza neće mijenjati i rastezati, čak do elektronike u drugom dijelu sjajne “Half Light” ili začudno upečatljivog naklona sintetičkom ejtiz-zvuku u (opet) drugom dijelu pjesme “Sprawl”. “Ready to Start” zvuči tako poput pravog početka albuma, kao da je ekipa upalila svoj kombi i povela nas u pravu vožnju svojim iznova naslikanim ulicama. A vožnja je baš takva da nas ni u jednom trenutku ne ostavlja ravnodušnim, čak ni posve pripremljenim za sljedeći zavoj.
Izbor najboljih pjesama naznačen dolje tako je tek proizvod trenutka, ovog tijekom kojeg pišem i slušam album po, otprilike, sedmi ili osmi put. “Empty Room” tako, silom prilika, izlazi kao prvi uistinu upečatljiv udar na osjetila, i to ne samo zbog brutalno arhaičnog uleta violine, kao ni vrlo brzog ulaza u gitarsku centrifugu, već možda zbog Régininog vokala u raskoraku od Abbe do alter-rock manira ili ugodnog osjećaja vrtoglavice dok se prepuštam motorici pjesme koja obećava sjajne koncertne verzije. “City with No Children”, građena na repetitivnom gitarskom vezu, pak, obećava već ovim slušanjem da će u nekoj imaginarnoj drugoj prilici možda biti i omiljena pjesma na albumu, odnosno, ono što je u ovim ponoćnim minutama “Half Light I”, ljepša da je teško zamisliti ljepšu. Onaj nježniji dio mene jednostavno ne može odoljeti diskretnim orkestracijama koje ovijaju vokalnu međuigru autorskog bračnog para – eto, toliko mogu odati.
Još melankoličniji trenutak nastupa svakako sa sjajnom “Suburban Wars” kroz koju se provlače i vrlo spretni elementi folka. Slično će zazvučati i formatom prilično tradicionalna, ali ne i mnogo manje sjajna “Wasted Hours”, odvojena od prethodno navedene tek energičnom, pumpajućom “Month of May”. I tom metrikom i rasponom tonaliteta, Arcade Fire nam isporučuju čak šesnaest (trinaest punih, ako ćemo cjepidlačiti) novih pjesama u službi definiranja iskaza nakon iskaza, odnosno, pomirbe s kreativnim silnicama uzburkanim nakon prethodnog (ipak nipošto lošeg) albuma.
Dodat ću još samo da “The Suburbs” poziva na opetovano (pre)sluša(va)nje – uočit ćete kako vam se zavlači pod kožu i kako mijenja taj dojam kojim vas ispunjava, premiještajući svoje vrhunce kao da miješa špil karata. Isprva sam mu prikačio zvjezdicu manje od gore navedene ocjene; obostranom upornošću narastao je do konačne evaluacije. Još jednom potvrdivši moju subjektivnost i samim tim poziciju koju sam im dodijelio još kad sam ih upoznao s “Funeral” pod rukom. Album godine? Koga briga! Remek-djelo? Pa… da!
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2010/08/11/arcades.jpg, images/SGrecenzije/2010/08/11/arcadesm.jpg, Arcade Fire – The Suburbs, Center} | ||
| Izvođač | Arcade Fire |
|
| Naziv albuma | The Suburbs | |
| Izdavač | Mercury / Merge | |
| Producenti | Markus Dravs i Arcade Fire | |
| Kronologija objave | 2. 8. 2010. (Europa) 3. 8. 2010. (SAD) |
|
| Snimano | Montreal i New York, 2008.-2010. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom |
|
Popis pjesama
|
||
| 01. The Suburbs 02. Ready to Start 03. Modern Man 04. Rococo 05. Empty Room  06. City with No Children 07. Half Light I 08. Half Light II (No Celebration) 09. Suburban War 10. Month of May 11. Wasted Hours 12. Deep Blue 13. We Used to Wait 14. Sprawl I (Flatland) 15. Sprawl II (Mountains Beyond Mountains) 16. The Suburbs (Continued) |
||
| Linkovi | ||
| Arcadefire.com Arcadefire.net Myspace.com/arcadefireofficial Hr.wikipedia.org/wiki/Arcade_Fire En.wikipedia.org/wiki/Arcade_Fire |
||
We Used To Wait – Audio |
||
{youtube}lqyakRmPNM8{/youtube}
