Big Star – “#1 Record / Radio City”

Vjerujem da nikome od vas nije stran izraz “postao slavan tek poslije smrti”. Oni skloni praktičnom pretjerivanju ili brutalnom pojednostavljivanju u korist dramatike tu će uzrečicu držati pravilom za “velike umjetnike”, baš kao da je to sasvim prirodan tok stvari. Iako se nikako ne mogu složiti s takvim postavkama, osobito uzevši u obzir sve brže djelovanje poluga onog što bismo mogli nazvati povijesnim vrednovanjem (koliko je, primjerice, bilo potrebno za prepoznavanje značaja Nirvane?), ne mogu ne zaključiti da je u određenim slučajevima zakašnjela afirmacija… pa, čak logična. Big Star su svakako jedno od najistaknutijih imena iz te (ne)zahvalne kategorije.

Odrasli i okupljeni u Memphisu, kolijevci bluesa, rockabillyja i soula, Elvisa i rhythm & blues mitologije, Alex Chilton, Chris Bell, Andy Hummel i Jody Stephens svoj su izričaj početkom sedamdesetih pak odlučili bazirati na britanskom gitarskom popu šezdesetih, očarani harmonijama Beatlesa i Kinksa. No, to posezanje za prekooceanskim recepturama usprkos takvim glazbenim bogatstvima u vlastitom dvorištu nije bila puka idolatrija, još manje hir buntovništva. Autorski dvojac Chilton – Bell brzo je razvio složenac utjecaja britpopa svoga doba, memfiškog soula i bluesa, američkih rock i pop heroja poput The Byrds i The Beach Boys, pa čak i garažnog rocka, ušavši u studio prije nego što su pošteno i započeli nastupati zajedno da bi ovjekovječili svoj power-pop prije punog procvata te nerijetko podcjenjivane transžanrovske etikete. Lokalni producent John Fry odigrao je ključnu ulogu u brzoj realizaciji izdavanja albuma prvijenca, osnovavši tonski studio Ardent baš negdje u vrijeme kad je Chilton prihvatio poziv ostale trojice da oforme Big Star. Jednostavno koliko i ambiciozno nazvan “#1 Record” sjajan je debut, jedan od onih koji bi u savršenijem svijetu bili osuđeni na zvjezdani status.

Dakle, sagledamo li realno, u zavičajnim, ali i širim nacionalnim okvirima, Big Star su bili svojevrsna anomalija, a u širem kontekstu bujanja gitarističkih ego-tripova i simfoničnih prezentacija velikih ideja netko uistinu izvan fokusa. Stilska raznolikost dvanaest pjesama s nastupnog albuma odavala je autorsku svježinu i odvažnu viziju, ali s komercijalne strane gušili su ih i problemi kroz koje je prolazila izdavačka kuća. Zato su sjajan bluzerski rock “Feel”, u najboljoj maniri Byrdsa zvečeća “In the Street”, diskretnim folkom ozračena baladna ljepotica “Thirteen”, gotovo evergrinski intonirana “The Ballad of El Goodo”, praskavi singlovi “Don’t Lie to Me” (koja je pokazala i koliko su beskompromisni Big Star bili spremni biti) i “When My Baby’s Beside Me” i preostalo šareno društvance rasnih rock koliko i pop pjesama, umjesto zasluženog kraljevskog tretmana, dobili tek puku zabilježbu. Jer, uistinu, ničeg revolucionarnog ili ekstremnog tu nije bilo, ničeg epohalnog ili vrištećeg – bio je to fenomenalan album u kategoriji koju nitko nije ni htio definirati.

Odlazak Chrisa Bella čini se još logičnijim od slabog odjeka nastupnog albuma u vrijeme objavljivanja budući da je Chilton rapidno preuzimao kormilo. Iako praktički pridošlica u bend, Chilton je već imao mini-zvjezdani status kao frontmen sastava Box Tops te talent kojem nije manjkalo ideja, možda tek takta. Usto, Bell je preferirao studijski rad, a “suparnik” turneje. Kako su oni mediji koji su ih stigli popratiti (i ishvaliti) ionako vidjeli Chiltona kao ključnu figuru, Bell je bez mnogo razmišljanja dignuo sidro i pošao svojim putem, baš u vrijeme priprema za drugi album. “Radio City” je zabilježio zaokret prema sirovijem, manje uštimanom zvuku. Ipak, ispod te promjene u ambalaži pjesama leži ne toliko radikalan pomak koliko zapravo ponavljanje formule prvijenca samo s manje poliranja.

Možda najbolji prilog ovoj mojoj tvrdnji jedna je od najljepših pjesama Big Star, power-pop dragulj “September Gurls”. Ispod grubljih gitarskih rifova neizbrisivo je svijetlio (brit)pop senzibilitet koji je uprezao divlji autorski potencijal. Bell je pripomogao na samom početku, ali brzo je sve skupa postao Chiltonov stvaralački poligon. I to onaj isti koji nije uspijevao komercijalno saživjeti sa svojim present tenseom. Onaj koji se nepokolebljivo našao između izlaska i povratka u modu, koji se nije umiljavao a da je istovremeno bio neodoljivo umiljat. Od štektanja Chiltonove gitare u “O My Soul” do akustične pop-ljepote minijature “I’m in Love with a Girl”, drugi album – vrlo brzo će se ispostaviti – jednog od najznačajnijih američkih bendova bio je, možda izražajnije od prvijenca, udica na koju su se uhvatili i jedni R.E.M, čega se nikad nisu sramili.

Naravno, iz svega navedenog žalosno je očito da je u svoje vrijeme “Radio City” bio ne mnogo više od hvaljenog, ali neprodavanog albuma. Tek su procvat power-popa te postmodernizam devedesetih doveli do poštene revalorizacije benda koji je do začuđujućeg povratka u studio 2005. jedva iznjedrio još jedan album (“Third”, odnosno, “Sister Lovers”, ovisno kako vam draže, što već samo po sebi govori o konfuziji oko njegova nastanka). Torpediranje pravocrtno u najviši dom bendova koji nešto uistinu znače te zazivanje od strane vrlo popularnih i cijenjenih novijih bendova s jedne i druge strane zamagljene granice između popularnog i alternativnog svijeta ispravili su (logičnu) povijesnu nepravdu, a digitalno doba donijelo je ovo vrijedno reizdanje dvaju albuma na jednom disku. Za Chrisa Bella puno prekasno, baš u duhu one površne uzrečice iz prvoga pasusa, budući da je poginuo u automobilskoj nesreći još 1978., no Chilton je do svoje smrti lani mogao, usprkos nastavku beskompromisnog rada (sa serijom neujednačenih albuma koje su pratili još samo revni fanovi) proživjeti osobnu satisfakciju i možda čak, bar na trenutke, naći mir s glazbenom industrijom.

Neovisno od svega što se odvijalo nakon sedamdesetih, Big Star su sa svojom “britaniziranom” memfiškom pjesmaricom udarili temelje recentnijoj, nikad bogatijoj američkoj glazbenoj riznici. Njihov pop prigrlili su i prvoborci nezavisne scene, a upravo dva albuma ekonomično spojena na CD-izdanju iz 1992. najzornije pokazuju zašto. Ovo je istinsko diskofilsko blago, a sami naslovi zlatna slova svake poštenije rock-enciklopedije.

Toni Matošin

Osobna karta albuma

{youtube}BNKSs1J38EA{/youtube}