Definirao bih to, u trenutku kad stavljam ovaj CD po prvi put u plejer, kao nezahvalnu olakotnu okolnost. Mislim pritom na svoje viđenje dvaju imena iz naslova, imena koja su, svako na svoj način, obilježili glazbene scene svojih domovina. Massimo pjeva Sinatru – na prvu, najiskreniju, najspontaniju, najneviniju, rekao bih: pa što? Na drugu, onu koja ipak uzima u obzir širi kut “snimanja”, morao sam ipak priznati, prvo samome sebi, a onda, evo, i krugu mnogo širem od svoga dnevnog boravka: vrijedno poslušati? Naš prvak u vokalnom prenemaganju obradio je set ključnih pjesama najcjenjenijeg među svjetskim zabavljačima 20. stoljeća. Igrom slučaja besmrtne pjesme u rukama, pardon, glasnicama igrom slučaja najcjenjenijeg među domicilnim pjevačima. Da, to je moja nezahvalna olakotna okolnost – što ni u jednoj ni u drugoj veličini ne vidim razloga za obožavanje, pa ni za osobitu naklonost.
Hladna glava kojom mogu pristupiti snimci Massimova preklanjskog nastupa s Big Bandom HRT-a u Lisinskom nezahvalna je okolnost utoliko što me tjera da se inatim u prazno. Srećom, preslušavanje koncerta vrlo me brzo dovoljno ugrijalo da mi otpuhne te neke osobne preference koje su mi slagale taloge averzije prema samoj ideji realiziranoj te lipanjske večeri pred, vjerujem, oduševljenom publikom. Da, i dalje mislim da je Massimova vokalna tehnika uglavnom prenemaganje i samoj sebi svrha i najveći neprijatelj kad je u pitanju emocionalna uvjerljivost (svjestan sam da su baš tu gledišta podijeljena oštrinom podjele Berlina u doba hladnoga rata) te da je u svom tom manirizmu kao pjevač beznadno dosadan. I da, i dalje mislim da je Frank Sinatra prvenstveno plod posloženih i biznisom uvjetovanih okolnosti koje su od njegovog šarmantnog pjevačkog stila učinile legendu pred očima i ušima nekim stilski više ili manje srodnim kolegama koji su preferirali pomicati tokove glazbene povijesti nauštrb šire popularnosti poput, primjerice, Scotta Walkera. No, u slučaju “Massimo sings Sinatra”, neosporna izvođačka kompetentnost savršeno se prilagodila jednoj legendi i na tih sat vremena je oživjela u efektnom performansu.
Ne bih ulazio u sam odabir pjesama, odnosno, u neke zamjerke da je bio preziheraški. Da je u pitanju studijski rad, još bi donekle ta primjedba držala vodu; kao koncertni događaj, set lista funkcionira savršeno, od prve do zadnje pjesme. No, ono što me posebno iznenadilo i oduševilo je izostanak Massimovih uobičajenih nu-me-šta-znam-pjevati vokalnih vratolomija te stavljanje glasa potpuno u službu pjesama i ambicioznog zadatka. Čovjek je naprosto (i napokon) jednostavno maestralno odradio svoj posao, unijevši se u duh materijala kojeg se dotaknuo tako uvjerljivo da se čovjek pita je li upravo i samo to njegova žanrovska ladica. Tim je ujedno i jednom mrgudu poput mene (hm, bar kad je njegov rad u pitanju) pokazao i dokazao da itekako zna svoj posao i da zna pjevačkom egu dati i odmora. Kapa dolje svima.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | Massimo | |
| Naziv albuma | Massimo sings Sinatra |
|
| Izdavač | Aquarius Records |
|
| Produkcija | – | |
| Datum objave | 30. 11. 2010. | |
| Snimano | KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 3. 6. 2009. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 01. Intro 02. I Won’t Dance 03. Come Fly with Me 04. I’ve Got You Under My Skin 05. It Was a Very Good Year (When I Was Seventeen)  06. As Time Goes By 07. I Get a Kick Out of You 08. Hello Dolly 09. Bad Bad Leroy Brown 10. It’s All Right with Me 11. The Lady Is a Tramp 12. New York New York 13. Rain in My Heart 14. Strangers in the Night 15. That’s Life 16. All of Me 17. My Way 18. Fly Me to the Moon |
||
| Linkovi | ||
| Massimo.hr Myspace.com/massimosavicfanclub Hr.wikipedia.org/wiki/Massimo_Savić |
||
