Nezgoda starijeg, iskusnijeg komentatora bilo kojeg koncerta, ne samo ovog, jest što može uspoređivati, za razliku od mlađih koji još nemaju jasno postavljenu referentnu točku, poziciju s koje gledaju na događaje. Zato bi vjerojatno mlađi komentator povoljnije ocijenio ovaj koncert. Oduševljenje “Bijelim dugmetom” čak i u ovoj izvođačkoj formi u kojoj nam se ta ekipa predstavila na koncertima u Zagrebu, a očito i na čitavoj turneji “Doživjeti stotu”, govori nešto i o stanju u našoj današnjoj pop glazbi. Kakva je aktualna konkurencija? Ako je najprodavaniji album “Croatia Recordsa” prošle godine bio remasterirani album “Bitanga i princeza”, star tada 45 godina, onda bi se trebalo malo zamisliti nad recentnom glazbom. Kako to da nijedan suvremen album nije uspio nadmašiti album izvučen iz naftalina ili, da budem još brutalniji, iz formalina, ako o tim vremenima govorimo često kao o umrlim vremenima koje je najbolje zaboraviti?
To sam na trenutak pomislio kad je na početku koncerta direktor spomenute izdavačke kuće Želimir Babogredac uručio Bregoviću Multiplatinum Award za reizdanje albuma Bitanga i princeza. Osim toga, na rock koncertima neuobičajena je pompa i patetika te vrste, kojom se prekida koncert nakon uvodne pjesme “Padaju zvijezde” (na albumu u zagradi ne piše “Jump” kao sada ovdje) a koja je trebala “zapaliti” publiku, pa se mora ponovno “ohladiti” da se obavi ceremonijal dodjele nagrade. Prave rockere bi trebalo “progoniti” a ne nagrađivati, tako smo u ono vrijeme percipirali rock. Nekada smo, u stvarno vrijeme “Bijeloga dugmeta” na takve koncerte išli da bismo se subverzivno ispuhavali a ne da bismo svjedočili kako našim idolima oficijelne institucije dodjeljuju priznanja i pohvale. Za rockere je časnije bilo biti “progonjen” nego nagrađivan, a ova svečanost me podsjetila na dodjeljivanje nagrade dobrim učenicima na smotrama “LiDraNo” kojom se ohrabruju nagrađeni kako bi nastavili i dalje tako raditi jer su na ispravnom putu.
Nakon te ceremonije počinje drugi pokušaj “paljenja” publike. Kako iskustvo pokazuje da to najbolje uspjeva frontman a tu ulogu najčešće i najlakše odradi pjevač, peh je bio u tome da je taj pjevač bio Mladen Vojičić Tifa koji to nije uspio učiniti kako treba čitavo vrijeme svoga pedesetminutnog mandata. Ima i ocjena da je postigao “odlično” raspoloženje, ali to može reći onaj tko nije sudjelovao u “raspoloženju” u vrijeme dok je “Bijelo dugme” bilo aktualno. Tifu su, blago rečeno, pritisle godine i on se nije udaljavao daleko od stolca na kojem je sjedio, kao loš plivač od obale. Kakav je plivač, to u tom trenutku nije bilo važno, ali bio je loš pjevač. Između ostaloga, ponekad je čudno varirao ritam i gutao riječi.
Također na prvoj crti do publike, nekoliko metara od njega, smjestio se šef parade Goran Bregović ali i on kao kratkom uzicom vezan za visoki stolac. Njemu je pak bilo teško i sjediti a kamoli stajati, što je mnogo puta pokušavao ali svega na po nekoliko sekundi. Očito su i njega pritisle ne samo godine nego i gitara koja, priznajem, nije baš lagana ako čovjek ima problema s kostima i muskulaturom. Kad ga se sjetim s nekadašnjim gitarističkim umijećem i formom i na albumima i na koncertima, u usporedbi s tim vremenima sada je često djelovao kao da svira po dalekom sjećanju, otprilike, i kao da svira u trenucima dok ima vremena za to, pa se na mahove uključuje u svirku, jer se u toku svirke bavi i “organizacijskim” poslovima, nastojeći svaki čas nekim signalima sinkronizirati momčad. U više je navrata dizao ruke od gitare gestikulirajući i dirigirajući kao da je “gipsy king” ispred svog “Orkestra za vjenčanje i sprovode”. Kao da mu je to bio preči posao od svirke. Istina, zanimljivije je i cjenjenije da se na koncertima ne svira točno onako kako je odsvirano na studijskim snimkama, čar i jest u promjeni, u varijacijama, u improvizacijama, u osuvremenjavanju, ali to je opravdano samo ako je bolje, a ne kržljavije nego na studijskim snimkama.
Klavijaturist pak, Ognjan Radivojević – Ogi, nikad nije ni svirao u “Bijelom dugmetu”. On je upao kao zamjena za pokojne Vladu Pravdića i Lazu Ristovskoga samo na temelju dugogodišnje suradnje s Goranom Bregovićem na drugim projektima i kao renomirani glazbenik pa je sigurno dobio slobodu da svoje dionice uredi kako on misli da bi trebale zvučati. Tako u njegovoj svirci nisam prepoznao nijednoga od bivših klavijaturista. Ali da on nije “punio” zvuk, sigurno bi u pjesmama bilo šupljina.
Jedini kojima ne mogu naći nikakvu “prgavu” zamjerku, koji su vjerno odslužili svoj “dugmaški” zadatak, jesu “stupovi obrane” ove momčadi, duboko u pozadini dvojac koji je činio čvrstu i točnu ritam sekciju, na bubnjevima Dragan Điđi Jankelić i na basu Zoran Ređić. Ređić je najstariji u bandu i samo na jednom albumu “Bijeloga dugmeta” ga nije bilo, jer je bio u vojsci kad se snimao. U 78. godini odlično se drži i bas mu nije težak. A Điđi Jankelić je u 70. godini i također očito nema fizičkih problema jer je izdržao dva i po sata svirke vrlo stabilno i uvjerljivo, podsjećajući nas da je bio jedan od najboljih i najzanimljivijih bubnjara u Jugoslaviji. Zašto sam rekao bio? Ne zato što više nije, nego zato jer nema više Jugoslavije pa ne znam kako da napišem gdje je sada među najboljima. Snimio je samo dva albuma s “Bijelim dugmetom” ali dva “prekretnička”, “urbana” albuma koja su “Bijelo dugme” priključili novom valu glazbe. Điđi i Zoran sagradili su na ovom koncertu čvrstu skelu i držali na hrpi sve pjesme u kojima su sudjelovali, da se ne raspadnu. Oni nisu smjeli zabušavati. Oni su najmanje krivi što su ponekad pjesme djelovale neizbrušeno, pomalo “ćoškasto” i “kockasto”.
I nisam spomenuo još jednoga u toj šarolikoj momčadi raspona godina od Ogijevih nepunih 55 do Zoranovih nepunih 77: Alena Islamovića. Zato jer ga nije bilo od početka. On je sat vremena nakon početka ove predstave zamijenio na sceni Tifu i bitno promijenio atmosferu nabolje. Iako ima 67 godina, nije ga napustila pokretljivost, živahnost i glas koji su na koncertima ovakve vrste potrebni da bi se publika “zapalila”. A značajan postotak u publici, bar u prvim redovima pune “Arene” za koju tvrde da, kad se popuni i parter, u nju stane 20 tisuća posjetitelja, činili su tinejdžeri i oni do tridesete godine, s kakvima sam se družio tu pred binom i prije 50 godina. Samo nisu to isti, makar jednako izgledaju i jednako se ponašaju. To su unuci onih s kojima sam dijelio strast prisustva na koncertima “Bijeloga dugmeta”, doduše ne ovdje, nego u Domu sportova.
A čime je to Alen Islamović “zapalio” publiku u svojih pedesetak minuta? Osim svojom dobrom formom, ima on sreću i s repertoarom pjesama koji je sakupio sudjelujući na posljednja dva albuma “Bijelog dugmeta”. Na njima je “Bijelo dugme” izmislilo i izgradilo stil koji još i danas pali, 40 godina poslije: pjesme s “narodnjačkim” melodijama i tekstovima, malo čvršće odsvirane, s nekim kvazirockerskim ugođajem i nabojem. Neki današnji pop muzičari, pogotovo jedan, slijede taj stil koji funkcionira kao mainstream i obara rekorde traženosti i posjećenosti. Da se ne lažemo, to je ono što masovno zatitra srca i tijela mladih ljudi, više nego neki “urbani” rock. Bregović ima u svom opusu odličnih i vrhunskih pjesama drugačijeg ugođaja i kvalitete ali ovakvim je pjesmama taknuo živac masovne publike.
A na polusatnom bisu bilo je svačega, od montirane pjesme s Dinom Dvornikom i himničnih, orkestriranih, s četiri gudača, četiri puhača i šesteročlanim muškim zborom “Sanjao sam noćas da te nemam” i “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” do “Ima neka tajna veza” i “Ružica si bila, sada više nisi” samo uz gitaru (popis pjesama je u prilogu). Bis je bio raskošan. Očito je Bregović bio siguran da će ga publika izmamiti na bis. Jer da nije, sve bi to propalo prošavši bez izvedbe i koncert bi trajao samo dva a ne konačnih dva i po sata.
Ima dosta onih koji, bar tako kažu, znajući da “Bijelo dugme” sigurno nije u takvoj formi kakvog se sjećaju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, pogotovo bez Željka Bebeka i pokojnih Ivandića, Ristovskoga i Pravdića, nisu htjeli doći na koncert, kako bi im “dugmići” ostali u najboljem sjećanju. Nisam od tih. Išao sam se uvjeriti da naši idoli iz davnih vremena nisu nikakvi savršeni i besmrtni superjunaci s drugoga planeta, kakvima smo ih mnogi doživljavali, nego da su naši, prepoznatljivi ljudi, sa Zemlje. To ne umanjuje njihovu ulogu u povijesti koja se ni ne može promijeniti.
A statistika njihove fizičke forme je ovakva: samo je najstariji odstajao cijeli koncert, jedan je odstajao pola koncerta, ali više nije niti nastupao, dvojica su sjedila zbog prirode svojih instrumenata, a dvojica su uglavnom sjedila jer im je bilo teško stajati. Williamu Lambu, britanskom premijeru iz 19. stoljeća pripisuje se navodna mudra i racionalna izjava: Ja nikad ne stojim kad mogu sjediti i nikada ne sjedim kad mogu ležati. Naši junaci još nisu zalegli na koncertu. Doduše tek su na polovici od predviđenih sto godina, tek im je, kao bandu, pedeset. A i sami su rekli da nije lako, da je gnjavaža doživjeti stotu. No, nisu rekli da misle, usprkos gnjavaži, odustati od stote. Možda će sljedeću jubilarnu turneju održati ležeći, a Bregović će možda iz tog položaja dirigirati, kao pojačanju banda, i nepogrešivoj umjetnoj inteligenciji pa će koncert biti još bolji od ovog.
