The Beach Boys – “Pet Sounds”
“Htio sam pisati glazbu punu užitka, glazbu zbog koje će se ljudi osjećati dobro, glazbu koja će pomagati, liječiti, jer vjerujem da je.
“Htio sam pisati glazbu punu užitka, glazbu zbog koje će se ljudi osjećati dobro, glazbu koja će pomagati, liječiti, jer vjerujem da je.
Da u svom portfelju imaju samo “August and Everything After” (1993.), opet bi bili poseban bend. Taj predivni komad najfinije americane i najšarmantnije.
Transžanrovski škotski sastav pod ravnanjem maestra Bobbieja Gillespieja već pune dvije dekade nastoji i uspijeva biti nešto što bih mogao okarakterizirati kao predvidljivo.
Kompilacije najvećih hitova (ili najboljih pjesama, ovisno o glavnoj ideji vodilji) u pravilu imaju dvije moguće namjene. Prva, službena, bila bi upoznavanje slušateljstva.
Bend imenovan po pjesmi s Bowiejevog klasika “Hunky Dory” osnovan je u Brightonu prije četiri godine od strane četiri studenta koji su dijelili.
Rijetko se koje ime koje na turbulentnoj pop sceni opstane više od nekoliko godina, odnosno, albuma, može podičiti tako ujednačenim, konzistentno hvaljenim opusom.
Bila je tisuću devetsto devedeset i osma, jedno krasno desetljeće, furiozno stoljeće i obećavajuće tisućljeće bližili su se kraju; studiralo se i guštalo.
Neki su velikani jer su vizionari, jer utemeljuju trendove i obilježavaju razdoblja, ostajući upamćeni kao rodonačelnici, kao persone korak ispred svog vremena. Neki.
Jesen. Padanje. Koliko god te dvije meni tako drage, sjetne riječi zajedno djeluju pomalo patetično, savršeno opisuju ugođaj i tematiku albuma 27-godišnje njujorške.
Nikako se ne mogu oteti dojmu da je Bruce Springsteen poprilično podcijenjena figura na pop ili, ako ćemo baš cjepidlačiti, rock sceni. Ne mislim pritom.