Kad se nađeš usred trenda i na njegovim valovima isplivaš kao jedan od najdičnijih surfera, moraš biti spreman na sve hirovitosti plima i oseka trendovskih voda. Tako su i Blur upravo zaključili svoju britpop-trilogiju albuma, sjajnu po svim mjerilima (pa i trendovskim), čak pobijedili izravne rivale Oasis u kategoriji hit singla (“Country House”) i s lakoćom pokupili lovorike od strane dežurne kritike. No, hirovitim silnicama brzopotezne popularnosti, Oasis su iznjedrili u tom trenutku prihvatljiviji, “herojskiji” album (do visova uzdignut “(What’s the Story) Morning Glory?”) i šutnuli, u usporedbi s bezobrazno odvažnim i odvažno bezobraznim rukopisom braće Gallagher, štreberski pedantne umotvorine Damona Albarna, do te mjere da se potonji u očima prosječnog engleskog konzumenta glazbe (i svega što serviraju dežurni hype-kritičari) mogao prepoznati… pa, kao gubitnik, da budemo blagi na jeziku. Očajna vremena, pak, zahtjevaju očajne poteze…
Zapravo, nije baš posve pošteno nazvati poteze koji su Blur povukli tijekom te 1996. očajnim. Tenzije koje su neminovno nastale među članovima benda vrišteći su tražile nova rješenja, a to je nešto čega ovom bendu nikad nije manjkalo. Kako je Albarnovo samopouzdanje doživjelo potres tako je vrsnom (i ambicioznom) gitaristu Grahamu Coxonu nužno svanulo – konačno je dobio odriješene ruke i mogućnost da i sam aktivno pridonese zvučnoj slici benda. U tim okolnostima svoje je fascinacije američkim gitarskim zvukom, posebno bendova poput kultnih Sonic Youth i Pavement, napokon mogao ucijepiti u svoj vlastiti iskaz – rezultat je ispao miks najhladnijeg i najtoplijeg što Blur kao bend mogu pružiti, album ne bez razloga i logike prozvan jednostavno “Blur”.
Konačno oslobođeni samonametnute nužnosti da budu strogo vezani za svoj prostor i vrijeme u vrtlogu bitaka sa srodnim imenima na uvijek potpirivanoj sceni, Blur su još jednom odlučili nanovo izmisliti same sebe i usmjeriti svoj vlak u drugi kolosjek. Ovoga puta kao da su odlučili napokon biti – Blur, i otuda vjerojatno i ovakav naziv albuma, kao i vlastito oduševljenje učinjenim koje seže i do današnjih dana kada na mnoge svoje radove gledaju s dozom skepse i neumivene samokritike. Da, “Blur” je umnogočemu drugačiji od prethodnih radova – teže je prohodan, manje je njegovan i poliran, zvuk je sirov, naizmjenično hladan i topao, agresivniji ali i emotivniji, šaranje po žanrovima dobilo je novu, manje univerzalnu namjenu – ali to su itekako Blur koji su stalno bili tu, sami sa svojim kompromisima i pameću što nadilazi ladice u koje su ih trpali. Da, Albarn je u tekstovima (i u izvedbi) hermetičniji, ali i više refleksivan u tom svom umjetničkom prostor(ić)u, a Coxon gotovo s obje noge (ili ruke) u onoj istoj Americi koja im je stalno služila kao metaforičko bojište, ali iste su vibracije koje šalju krv kroz te i stare pjesme, isti je autorski okvir kroz koji sva ta glazba izlazi.
Za potrebe snimanja potegnulo se i do Islanda, gdje Albarn ima kuću i gdje su snimljeni neki vokali; bend se naprosto ravnao isključivo po sebi, srećom, uspjevši usput u svoje zaokrete uvjeriti i izdavačku kuću. Singlovi “Beetlebum” i posebno “Song 2” postali su hitovi, a album je, iako u domovini manje uspješan nego prethodni, polučio napokon odličan uspjeh na međunarodnom tržištu. Album je to, uostalom, koji svoje prisno društvo nalazi prije među ostvarenjima Pavement nego na cjelokupnoj britpop sceni. Očito je razbijanje nacionalnih okvira u izričaju benda konačno donijelo taj uspjeh koji je falio izvan granica Velike Britanije, na olakšanje izdavačima koji su itekako sumnjali u nove “mudrolije” članova benda. Iako sadržajno nešto tanji od remek-djela “Parklife”, vidno je i čujno kako je upravo na “Blur” bend uistinu vrisnuo i dao oduška idejama koje su dugo među njima tinjale. Pokazat će se da tu samorazradama nije bio i kraj, što je dodatni značaj i kvaliteta albuma koji traži vaše vrijeme.
“Blur” u najnovijem izdanju dolazi u luksuznom redizajnu s dodatnim diskom prepunim B-strana singlova i rariteta iz tog razdoblja djelovanja benda. Kao i ostala ovogodišnja remasterirana izdanja, album je dostupan samostalno u 2CD ambalaži kao i u sklopu superluksuznog paketa “Blur 21” koji povodom dvadeset i jedne godine djelovanja okuplja sve albume benda i pregršt bonus materijala.
Toni Matošin
| Izvođač | Blur |
|
| Naziv albuma | Blur | |
| Izdavač | Food Records / Parlophone |
|
| Produkcija | Stephen Street i Blur |
|
| Remastering | Frank Arkwright, 2012. |
|
| Kronologija objave | 10.02.1997. (izvorni album) 30.07.2012. (deluxe reizdanje) |
|
| Snimano | Reykjavik i London lipanj – studeni 1996. (izvorni album) |
|
| Posebna napomena | Deluxe reizdanje na dva diska | |
Popis pjesama
|
||
| CD1 (album) 1. Beetlebum CD2 1. All Your Life |
||
| Linkovi | ||
      Blur.co.uk |
||
Song 2 – Spot
|
||
