Na samom repu mančesterske tzv. madchester scene nastao je začetak jednog od najslušanijih izdanaka britpopa devedesetih – Blur su se na smjeni osamdesetih i devedesetih pokušali pozicionirati bez konkretnog naklona ikome i ičemu. Iako će se vrlo brzo, po onoj olakoj “prvi se mačići u vodu bacaju”, posramiti tih svojih početaka, “Leisure” je bio u datim okolnostima album sasvim solidne ideje i obećavajućih rukopisa. Damon Albarn, Graham Coxon, Alex James i Dave Rowntree, inficirani mančesterskim križanjima psihodelije, alternativnoga rocka i plesne glazbe, ali i vlastitim ukusom taman dovoljno udaljeni od datih receptura da se ne upuste u hladnokrvno copy/paste tandrkanje, na nastupnom su albumu zabilježili nešto obećavajuće glazbe koja jest i nije dala naslutiti sav komercijalni potencijal mladog benda.
Nakon izlaska iz garaže i odbacivanja prvotnoga imena Seymour, Albarn i ekipa sastavili su, naime, puzzle od već spomenutih odjeka tada još koliko-toliko vitalne (ali, vjerujem, već svima jasno i koliko kratkotrajne) scene, soničnih neodoljivosti shoegazinga i vlastitog poimanja križanja pop-melodija i psihodeličnih stranputica. “Leisure” je dobro zvučao, tako zvuči i danas, dok slavi punoljetstvo i po najrastezljivijoj mjerici, ali teško da se i tada, a još manje danas na njemu može naći uistinu dobra, skockana pjesma. Ne da su one sve redom loše – bilo bi to preokrutno i zlobno reći – ali toliko je toga postignutog kao potencijal za zgoditak da finalni rezultat frustrira tom svojevrsnom nedovršenošću, uspkros dojmljivoj ukupnoj krvnoj slici.
Uzmimo kao primjer najeksponiraniju i najdugovječniju pjesmu s albuma, otvarajuću “She’s So High”… Gotovo eterični gitarski zvuk i jednostavni stihovi na samom rubu banalnosti preklopili su se jako dobro, no dok slušate pjesmu čini se kao da ste u stalnom stanju iščekivanja – ona svakom sekundom naznačuje da se iza autorskog potpisa krije talent za jaku melodiju i maštovit zvuk, no nikako postići glazbeni vatromet koji je negdje u svim tim sekundama bio najavljen kao na plakatu na zidnim novinama. Slično se događa i s ostalim vrhuncima albuma poput zvukovno vrlo sličnih “Sing” (pojavila se i na soundtracku Boyleova kino-hita “Trainspotting”) i “Repetition” koje čak zvuče kao uspjeli pokusi koji tek traže razradu. Dugoročno, mislim da je ispalo dobro što se nisu više oslonuli na madchester recepture, ali nisu ni svoju shoegazing pop-poetiku uspjeli ponijeti dalje od konstruktivne vježbe. Zato i ne čudi odmak benda od ovoga albuma, kao ni novo redefiniranje vlastitoga iskaza već na sljedećem albumu, kojeg je možda najkonkretnije od svih tu otisnutih pjesama najavio singl “There’s No Other Way”.
“Leisure” nam sada dolazi u luksuznom redizajnu s dodatnim diskom prepunim B-stranama i raritetima iz toga vremena. Materijal je to prvenstveno za obožavatelje i kolekcionare, bilo da se uzima u pojedinačnom izdanju ili u sklopu superluksuznog paketa “Blur 21” koji okuplja sve albume benda i tone bonus materijala.
Toni Matošin
| Izvođač | Blur |
|
| Naziv albuma | Leisure | |
| Izdavač | Food Records / Parlophone | |
| Produkcija | Steve Lowell, Steve Power, Stephen Street, Mike Thorne i Blur | |
| Remastering |
Frank Arkwright, 2012. | |
| Kronologija objave | 26.08.1991. (izvorni album) 30.07.2012. (deluxe reizdanje) |
|
| Snimano | svibanj 1990. – ožujak 1991. (izvorni album) | |
| Posebna napomena | Deluxe reizdanje sa 2 diska |
|
Popis pjesama
|
||
| CD1 (album) 1. She’s So High CD2 |
||
| Linkovi | ||
      Blur.co.uk |
||
She’s So High – Spot |
||
{youtube}zxFOaoJuP5E{/youtube}
