Korijeni nisu samo pojam iz biologije, kao što ni u društveno-kulturnom kontekstu nisu puka davna prošlost, kako im se zna demagoški prilijepiti. Oni su temelj za nadogradnju, za nove recepte i jezike, za čvrste vizije i zbiljski snažna djela. Bob Dylan je toga bio svjestan čak i dok se na vrhu vlastitog hipsterskog plimskog vala iz sredine šezdesetih uštekavao i ištekavao iz struje po samo svojoj tvrdoglavoj logici, uz put opjevavši mitsku Ameriku preko njezinih simbola, ili kad se umjesto slijepog praćenja jednog aktivistički bogatog vremena zavukao u provinciju i s bendom čudnijim i od sebe u podrumu tamburao pjesme s duhom minulih stoljeća ili kad je, pak, u countryju našao bijeg od besmisla inzistiranja na budućnosti bez naučenih lekcija iz prošlosti. Negdje na tom njegovom dugom, teškom putu znalo mu se čak dobaciti da je vrijeme da opet snimi album “po starom”, onako kako je to radio “na početku”. I uistinu, to se dogodilo, a kao da nije moglo biti pogodnijeg trenutka za to od otvaranja postmodernistički raspojasanih devedesetih.
Dok je megalomanske sedamdesete proveo čeprkajući po baštini, izmišljajući je iznova vlastitim glasom, prsnuće punka i porađanje post-punka proveo otkrivajući i propovijedajući kršćanski nauk s gitarom u ruci, a sintetičke osamdesete prvo pokušao prigrabiti na svoj način da bi se onda ipak zavukao u vlažnija, kako geografski, tako i vlastita područja pa na krilima teško izborenog trijumfa otkliznuo u samo sebi svojstvenu začudnost, Dylan je devedesete, posve novu eru koja je donijela brisanje granica popularnog i alternativnog, koja je dovela alternativni rock na mala vrata u samu žižu zbivanja i koja je staro učinila novim (i obrnuto), odlučio obilježiti – bar za početak – punim zaokretom prema korijenima. Prema muzici koja ga je odgojila i presudno utjecala na njegov svjetonazor, doživljaj same muzike, a preko nje i svijeta oko sebe. “Good as I Been to You” tako je akustična zbirka folk-standarda – nijedan Dylanovo autorsko djelo i nijedan odsviran s bilo kim drugim. Po prvi put nakon albuma “Another Side of Bob Dylan”, dakle, poslije gotovo trideset godina, najveći među američkim muzičkim sinovima cijeloga stoljeća u studio je ušao sam, s tek akustičnom gitarom i usnom harmonikom, i odradio ono što je imao pripremljeno u rukavu. Naklonivši se drugima više nego ikad dotad, naoružan umjetničkim autoritetom i neprocjenjivim iskustvom na pustopoljini Amerike što se pisala notama.
Ničega tu nema za nekoga tko se s “Nevermind” zaletio u novi vrli svijet slatke neizvjesnosti ili tko se s “Blue Lines” zaputio na novopostavljeni plesni podij bez pouzdanog osjećaja za ritam vremena nakon vremena, ali možda ima za nekoga tko je otkrio retke “Deserter’s Songs” ispisane u perfektu ili tko je u “Being There” čuo jeku imena koja su vladala nikad definiranim prostorom između pustare i nebodera. Ali svakako ima za one koji su u svemu vidjeli i čuli vezu, nit što povezuje te svjetove. “Muzika koja je za mene iskrena” – tako je Dylan nazvao ono čemu je htio odati priznanje s “Good as I Been to You” i neovisno iz koje i čije baštine je “vadio” te dragulje, zbirka je prodisala onim plućima kakva su zapravo upuhala sav taj zrak u zadnju dekadu jednog vrtoglavog stoljeća.
Ipak, nije sve krenulo odmah baš po tom nacrtu. Dylan je po izlasku prvog paketa danas već legendarnog ciklusa “The Bootleg Series” odlučio snimati s pratećim bendom. Pjesama je već bilo dovoljno kad je odlučio još štogod snimiti sam u garaži i s tih nekoliko pjesama malo razbucati album. Ali, negdje pri kraju toga puta, upravo su te najsirovije snimke, otpjevane bez “šalabahtera” i odsvirane neposrednošću jednog vrsnog old-timera, postale ono što je meštar odlučio ponuditi svijetu koji kao da ga je već prebolio, a onda se trgnuo objavom “The Bootleg Series, Volumes 1-3”. Prebirući po britanskoj i irskoj (“Froggie Went A-Courtin'”, “Blackjack Davey”, “Arthur McBride”), kao i po američkoj (“Frankie & Albert”, “Step It Up and Go”) i australskoj tradiciji (“Jim Jones”) te prašnjavim zbirkama autoriziranih standarda (“Sittin’ on Top of the World”, “Tomorrow Night”), Dylan je realizirao minimalističnu, malu i nepretencioznu antologiju. Za svoju dušu, kojoj je toliko valjda dugovao, ali i za sve koji su ga dovoljno dobro poznavali i pratili svih tih burnih godina. Za novo desetljeće koje napokon neće stavljati ni pred koga gotove postulate i jasne (re)definicije. Nipošto remek-djelo, ali samo zato što to uopće nije ni bila namjera. Dakle, naprosto samo djelo kojim je Dylan možda čak ponovno otkrio negdje uz put zagubljenu radost stvaranja, a da ništa odsvirano i otpjevano nije njegovo. I jest, na način što se otima paragrafima materijalnog svijeta. Baš to je snaga i bit korijena.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
|
||
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Good as I Been to You
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Debbie Gold
|
|
|
Datum objave
|
3.11.1992. | |
|
Snimano
|
1992. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Frankie & Albert
Jim Jones Blackjack Davey Canadee-i-o Sittin’ on Top of the World Little Maggie Hard Times Step It Up and Go Tomorrow Night Arthur McBride You’re Gonna Quit Me Diamond Joe Froggie Went A-Courtin’ |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
