Bob Dylan – “The Freewheelin’ Bob Dylan”

Snijeg kao da je obojio njujorške ulice onom posebnom notom melankolije, kakva, ukoliko je uhvaćena fotografijom, iz godine u godinu mijenja svoj kolorit u sve dublje i mirisnije nijanse nostalgije. Niz danas već antiknih vozila parkiranih uz cestu i mladi par što ostavlja tragove u snijegu i pogledima razgovara dovoljno glasno da priča svoju priču, odjeveni kao da su u različitim godišnjim dobima, djeluju poput razglednice, a potom i propusnice u jedno doba i jedan život, onoliko jasne i rječite koliko to može svom slušatelju priuštiti jedna ploča ili CD. “The Freewheelin’ Bob Dylan” svojevremeno je progovorio zvukom i slikom, glasnoćom i svježinom, ali i duhom koji ga je gonio do ostvarenja. Svojevrstan “biti ili ne biti” za mladog kantautora kao i za producenta Johna Hammonda, koji je mladu nadu doveo do te točke, drugi se Dylanov album, usprkos svim sjenama što su se nadvile nad njim, doima kao savršeno logičan, ležeran iskorak, kao djelo koje se podrazumijeva i koje suvereno stoji na hrpi svojih lovorika i kasnijih antologija što su ga prigrlile, lansiravši svoga tvorca direktno i bez povratne karte – u legendu.

Jer, ako su “Fixin’ to Die” ili “See That My Grave Is Kept Clean” ispotiha nagovijestile “Like a Rolling Stone”, onda je “Blowin’ in the Wind” došapnuo nastanak jedne “Every Grain of Sand”. Dylanov drugi ulazak u studio uvelike je preokrenuo koncepciju prvijenca pa je ovoga puta nadmoćno prevladao autorski materijal, ostavivši tek dva slobodna mjesta obradama (“Honey, just Allow Me One More Chance” je čak tek okvirno obrada i više vrlo osobena prerada pjesme Henryja Thomasa). Što se to dogodilo u tih tek nekoliko mjeseci od završetka snimanja prvijenca i početka ozbiljnijeg rada na novom albumu?

Vjerojatno je mnogima, pa i onima koji su gunđali, bilo jasno da u novopridošlom dečku iz Minnesote kuha velik potencijal. Njegova brzina usvajanja manira i zanata, a potom i sve opsesivnije zapisivanje stihova jasno su vodili ka nečem većem od još jednog nadobudnog klinca u potrazi za svojih petnaestak minuta slave. Dylan je tada bio zaljubljen u Suze Rotolo, djevojku s kojom gazi Greenvich Villageom na naslovnici “The Freewheelin’ Bob Dylan”, curu iz aktivističke obitelji, koja ga je upoznala ne samo s tada posebno rastućim ljevičarskim aktivizmom, već mu je i proširila vidike što s tiče književnosti, bivajući sve samo ne tek pasivna, tiha muza. Njezin odlazak u Italiju ostavio je Dylana posebno čeznutljivim i ranjivim pa postoje svjedočanstva da nije bilo prilike koju ne bi iskoristio za pisanje stihova i natuknica, bilo po notesima ili ubrusima koje bi pokupio usput. Ta sinteza svjesnosti o društvenim i političkim prilikama vremena, kao i ljubavne i sentimentalne poetike što dodiruje i duhovne sfere obilježila je početak njegova ozbiljnijeg autorskog rada. Plima je krenula i više je ništa nije moglo zaustaviti. Godinama čak ni usporiti.

Ono s čime je službeno izašao tek nekoliko dana poslije dvadeset i drugog rođendana pomelo je krugove koje je trebalo pomesti. “The Freewheelin’ Bob Dylan” iza svoje jednostavne koliko čak na svoj način revolucionarne naslovnice krije (ili otkriva) čitav niz klasika američke pjesmarice 20. stoljeća. Sama “Blowin’ in the Wind”, postavši neminovno jedna od Dylanovih najčešćih uzroka štucavice, bila je korak za sebe, na pamtljivoj melodiji građena potraga za odgovorima koja ne nudi naprasno ni odgovore ni pitanja, već na vrlo jednostavan način potiče svakoga na vlastite putove, odnosno, pronalaženje onog, zapravo, jedinoga Puta. “A Hard Rain’s a-Gonna Fall” u donekle sličnom metaforičkom tretmanu donosi nove preokupacije mladog autora u formu antologijske pjesme. Pisana u sjeni i ozračju kubanske krize i prijetećeg sukoba nesagledivih posljedica, ona odiše očajem koliko i nadom te je Dylanov istinski poetski trijumf. Koliko god bila korištena u političkom kontekstu i prisvajana u aktivističkim prokazivanjima i dokazivanjima, ona – upravo kao prava, rasna pjesma – ostaje iznad toga, baš kao da uistinu, kako je sam Dylan jednom rekao, svaki njezin stih predstavlja potencijalan početak neke nove pjesme. A dodamo li ovim vrhuncima albuma još dvije tematski i ugođajno oprečne pjesme kao što su žudnjom prožeta “Girl from the North Country” i oštra, antimilitaristička “Masters of War”, možemo zaokružiti domete cijele zbirke, a tako i razloge njezina uspjeha u krugovima i širim od folk-podzemlja.

“Mnogi ljudi trebaju prvo pronaći vjetar”, kazao je Dylan jednom zgodom komentirajući razglabanja o “Blowin’ in the Wind”. Stvaralački zanos kojeg je u njemu raspuhao pronađeni vjetar upravo je ovdje, u toj neslomljivoj pjesmi i u notama i riječima cijelog “The Freewheelin’ Bob Dylan”, raspršio svoje sjemenje za prve konkretne plodove i voćke koje će još dugo cvasti. Ne kaže nitko – a najmanje sam Dylan – da posjeduje odgovore; od tih etiketa koje su se također počele lijepiti baš nakon te ovjekovječene šetnje s gospođicom Rotolo, Bob Dylan će bježati sljedećih pola stoljeća, na samo sebi svojstven i ne uvijek razumljiv način. Lakih odgovora nema, baš kao ni brzih duhovnih recepata i protagonist ove priče kroz cijeli svoj opus – a počevši otprilike ovdje – to na najljepši način iskazuje, pričajući svoje priče, onoliko u stvarnosti i onoliko u posebnoj vrsti mašte koliko je kad trebalo da tu misao podcrta.

Toni Matošin

Osobna karta albuma


Izvođač	Bob Dylan
Naziv albuma	The Freewheelin’ Bob Dylan
Izdavač	Columbia
Produkcija	John Hammond i Tom Wilson
Datum objave	27. 5. 1963.
Snimano	Columbia Records Studio, New York 24.-25.04., 26.10., 1. i 15. 11. i 06.12. 1962. i 24.04. 1963.
Posebna napomena	Standardno izdanje s jednim diskom
Popis pjesama
1. Blowin’ in the Wind 2. Girl from the North Country 3. Masters of War 4. Down the Highway 5. Bob Dylan’s Blues 6. A Hard Rain’s a-Gonna Fall 7. Don’t Think Twice, It’s All Right 8. Bob Dylan’s Dream 9. Oxford Town 10. Talkin’ World War III Blues 11. Corrina, Corrina 12. Honey, Just Allow Me One More Chance 13. I Shall Be Free
Linkovi
BobDylan.com
Girl from the North Country – Audio