Prvi album pod okriljem velike etikete ujedno je i najtanje izdanje R.E.M. u osamdesetima. I to je više – bar što se mene tiče – pitanje slučajnosti, a nikako priklanjanje uobičajenim lupetanjima o “prodaji” i lamentiranjima nad tobože boljim, nezavisnim vremenima. “Green” je za bend bio nova prekretnica, ali i tek dopola kuhan iskorak, bar u nužnoj usporedbi s nizom albuma koji su mu prethodili.
Od “Murmur” do “Document” R.E.M. su u pet godina i jednako toliko albuma sastavili briljantan kreativni niz koji je govorio jednako rječito o njihovu talentu i stvaralačkoj mudrosti. Da, upravo mudrosti, jer ne nalazim trenutno pogodniji izraz za taj njihov osjećaj za vrijeme, mjeru, okvir… sve ono potrebno da se kreativni žar njeguje i širi. Nisu to sve remek-djela, ali svaka od ploča objavljenih za etiketu I.R.S. stajala je logički i pogođeno na svom mjestu, poput epizoda serijala. “Green” se dogodio u novim okolnostima, nakon što je bend ispunio “obećanja” jednoj i okrenuo se novoj etiketi, već formiran kao rasni, snažan sastav spreman mijenjati lice i naličje rock-kulture. Koliko je taj potez – od mnogih, logikom snobizmima dojena uma, proglašavan izdajničkim – utjecao na rezultat snimanja u Memphisu i Woodstocku, dalo bi se raspravljati. “Green” je jednostavno solidan – tek solidan album, koji ni u retrospektivi ne prolazi ništa bolje.
Prema nekim izvorima zamišljen kao album čija bi jedna polovica (strana) sadržavala električne, a druga akustične pjesme, “Green”, iako nije zadržao taj koncept, uistinu stoji raspet između tih krajnosti. Osmišljen i kao proekološki istup prožet politikom, on svoje preokupacije nosi glasno. Uobičajeno lirski kriptično, ali ipak čisto i otvoreno, čemu je doprinijela i produkcija Scotta Litta, koja ih je još približila stadionskim razmjerima. Mandolina, koja će ubrzo pokoriti sve zakutke popularne kulture s “Losing My Religion”, dominira akustičnim “You Are the Everything”, “The Wrong Child” i “Hairshirt” a da pritom ne izdvaja te pjesme kao kakve uljeze, još manje fillere; naprotiv, one su vrlo zdravo tkivo albuma – dezorjentirajuće, da, ali iznimno zanimljivo i efektno. Ono gdje se R.E.M. pogubio – ili, možda spretnije izraženo, umorio – “srednji” je razred pjesama kakve su “World Leader Pretend”, “I Remember California” i skrivena, jedanaesta numera. Na tim mjestima Stipe i ekipa kao da razglabaju kamo bi i s čim, dok skakutava “Stand” nagovješćuje “Shiny Happy People”, što nipošto ne ističem kao nešto dobro.
Ako je napadna dopadljivost “Stand” dovela do još iritantnije dopadljivosti spomenute suradnje sa zemljacima The B-52’s, “Pop Song 89” se čini prethodnicom “Radio Song”. Ako pak izrazim skromno mišljenje kako su u pitanju uvjerljivo najlošije pjesme glasovitog im sljedećeg albuma “Out of Time”, sve te “pripreme” djeluju ironično koliko i jalovo. Doduše, “Pop Song 89” intertekstualnošću i odličnom Buckovom gitarom nije uopće toliko promašena, ali kad se na nju nakalemi posve prosječna “Get Up”, stvari poprime sve one obrise koji štete albumu kakav je “Green”. R.E.M. je ovdje u naponu snage, ali zvuči umorno; bend hvata zrak punim plućima, a kao da gleda gdje će malo sjesti; htjeli bi svijet, a muči ih korak. Pritom akustične pjesme zvuče bolje od onih nabrijanijih, izuzmemo li eventualno “Orange Crush” i “Turn You Inside-Out”.
Ono s čime su se suočili pa mudro pobijedili i pretvorili u male trijumfe na “Reckoning” i “Fables of the Reconstruction”, R.E.M. su na svom major-label-debiju propustili razvaliti. “Green” je komercijalno odradio posao, ali zvučao je tada kao što zvuči danas – dopola kuhano. Iz tog razloga možemo ga prije sagledavati kao poveznicu “okolnih” velikih albuma nego kao zasebno veliko djelo. U novom pakiranju i slavljeničkom tretmanu, pridodan mu je disk sa snimkom nastupa u Greensborou, koja datira otprilike godinu dana nakon službenog izlaska albuma (tu možemo naći rane koncertne verzije zgoditaka s “Out of Time”, “Belong” i “Low”). Možda bi bolji izbor za bonus materijal bio set demo-snimaka iz razdoblja pripreme i snimanja albuma, ali vjerujem da je više nego dovoljno fanova upravo živog zvuka benda koji je postavio toliko parametara i pisti za druge. Zato je i ovaj remasterirani paketić pouzdan dokument jedne točke u vremenu – R.E.M. je vrijedan pozornosti i kad zvuči ispod svojih mogućnosti.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| Izvođač | R.E.M. |
|
| Naziv albuma | Green | |
| Izdavač | Rhino / Warner Bros. |
|
| Produkcija | Scott Litt i R.E.M. |
|
| Kronologija objave |
7.11.1988. (izvorno izdanje)
14.05.2013. (luksuzno reizdanje)
|
|
| Snimano | Memphis, svibanj – srpanj 1988.; Woodstock, srpanj – rujan 1988. (CD1) / Greensboro, N. Carolina, 10.11.1989. (CD2) | |
| Posebna napomena | Deluxe “25th Anniversary” reizdanje s dva diska | |
Popis pjesama
|
||
| CD1: Album
1. Pop Song 89 CD2: Live in Greensboro 1989. 1. Stand |
||
| Linkovi | ||
     |
||
Orange Crush – Spot |
||
{youtube}_mSmOcmk7uQ{/youtube}
