Čudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni, a još je čudnije kako često nam baš to malo nedostaje
(Ivo Andrić: Ex ponto)
Nisam siguran da je Andy Powell čitao Andrića, no sasvim sam siguran da je pravi mali trenutak bezuvjetne sreće ostvario u trenutku kad je na zajedničkom eventu uključio svoju gitaru u pojačalo i odsvirao jam s tadašnjom gitarskom legendom – Ritchijem Blackmoreom.
Kako to obično biva, Blackmore je bend preporučio producentu Derecku Lawrenceu te je sa MCA records ubrzo potpisan ugovor za njihov prvijenac.
A što je to ponukalo Lawrencea da im pruži šansu (jer to je bilo doba kad su novi bendovi nicali kao gljive poslije kiše i svi su bili uvjereni kako baš oni imaju pravo na uspjeh)?
Tajna njihova uspjeha nedvojbeno leži u postojanosti namjere da „zaglušujuću i nekontroliranu buku“ prisutnu u glazbenoj industriji uobliče u prepoznatljive harmonijske linije, izražene kroz vrtoglave gitarističke „dvoboje“ dvaju gitarista. Prepoznatljivi hard rock/blues obrazac upalio je očito i u njihovom slučaju u kojem su sasvim glatko opovrgli tezu kako sreća i talent nisu nikad dobri prijatelji.
Kritika se ubrzo složila da se tako zanimljiv i kvalitetan dvojac nije pojavio još od vremena zajedničkog sviranja Jimmyja Pagea i Jeffa Becka u statusnim Yardbirdsima. Neke usporedbe su išle tako daleko da su ih smatrali engleskim odgovorom Allman Brothers Bandu, iako je gitaristički dvojac bio jedini zajednički nazivnik.
Dakle, dobivanjem šanse za proboj na britansku glazbenu scenu, izgledalo je da su svi problemi nestali. No, u većini slučajeva najgori glazbeni problemi nastaju tek onda kad se otvori mogućnost djelovanja po osobnim afinitetima i željama.
Je li se to dogodilo i u njihovom slučaju?
Hoće li se njihova nezavidna tehnika sviranja u srazu s mogućim loše odabranim ukusom pokazati zapravo kao najgori neprijatelj u glazbenoj umjetnosti?
Na sreću, to se ipak nije dogodilo, jer ih je prvijenac trenutačno lansirao u orbitu popularnosti u kojoj su ubrzo stekli status sposobnog i zanimljivog progresivnog rock benda, unatoč, da malo budem zloban, neuvjerljivim vokalima i nedostatku osobne privlačnosti – što na kraju i nije neki imperativ.
Kakvu su to nam priču ispričali Wishbone Ash?
Sasvim su eksplicitno promovirali koncept intenzivnih gitarskih solaža visokih vrijednosti u koje se kvalificirano uklapa čvrsta ritam sekcija.
Dvoje gitarista zaduženi su za „potpirivanje vatre“ svojom ponekad relaksirajućom blues/rock svirkom koja se nije srozala do predvidljivih nivoa, niti su njihove solaže poprimile obilježja hiperprodukcije.
Naprotiv, ima u toj svirci i ambicioznih pokušaja, a sve se to dobro čuje na B strani albuma kojom dominiraju dvije dugometražne kompozicije: gotovo instrumentalna „Handy“, na početku koje nas solo na basu uvodi u gitarsku „uspavanku“ koja ubrzo prerasta u naporno „trčanje uzbrdo“ pri kojem se cijeli bend dobrano „oznojio“. Kako to obično biva u dugim kompozicijama, i bubnjar je dobio svojih „5 minuta“, da bi kompozicija završila tipičnim blues/jazz izričajem.
Ostatak druge strane zauzima „Phoenix“, s indikativnim gitarskim početkom kao podsjetnikom na ono što će u budućnosti uspješno prezentirati, a to su česte izmjene ritmova, prelaženje iz baladičnih pasaža u skoro nekontolirane brzace. Pa tako negdje sredinom kompozicije bend otpušta sve kočnice i ostatak se ubrzo pretvara u bjesomučni gitarski dvoboj. A to je tako jednostavno moralo biti; ne zaboravimo da je to doba gitarskih heroja.
Sa A strane „Errors Of My Ways“ predstavlja primarnu matricu njihovog prepoznatljivog rukopisa, u kasnijim radovima još više ispoliranog i tehnički dotjeranog (poslušaj: „Persephone“, „Throw Down The Sword“). „Errors…“ je solidan folk/rock uradak, s čvrstim ritmom, ugodnom temom koju u „paralel slalomu“ tako slatko „vezu“ obje gitare, da bi sredinom kompozicije otišle u nepredvidljive vode improvizacija, uspješno pogurnute ritam sekcijom. Ova kompozicija sasvim opravdano spada u svijetlu stranu njihova stvaralaštva, i na trenutak s nostalgijom osvjetljava cijeli dijapazon glazbe ’70-tih, kad je Bog tako uspješno hodao po notama, kojom prilikom su sastavljeni najljepši akordi ikad ostvareni u rock glazbi.
Otvarajuća „Blind Eye“ čistokrvni je blues/rock uradak u kojem vokali padaju u drugi plan u odnosu na maestralne instrumente, nadograđene tako potrebnim zvukom klavira. Uradak pomalo na tragu Allmansa, s kojima su, ponavljam, često bili uspoređivani. Klavirsku rolu navodno je odsvirao klavirist Procol Haruma. Siguran sam da im je ovo bio obvezni dio u nastupima uživo, jer ovo je vrsta kompozicije koja je uvijek mlada i poželjna za slušanje.
„Lady Whiskey“ svojevrsni je blues uradak u kojem su (makar po mom mišljenju) ispremiješane glazbene slike koje su nam vrlo zrelo znali sugerirati Fleetwood Mac, dok istovremeno u dijelu gitarskih sola podsjećaju na dobro nam znane Claptonove majstorije.
Pjesme su prazne posude koje autor puni ljubavlju, pažnjom, empatijom, njeguje ih, prati njihov rast i konačno ih pušta u svijet.
A naša četvorka autora se dobrano pomučila oko svega ovoga, a rezultat je više nego očit.
Osobna karta albuma
| Izvođač | Wishbone Ash | |
| Naziv albuma | Wishbone Ash | |
| Izdavač | Decca/MCA | |
| Produkcija | Derek Lawrence | |
| Datum objave | 4.12.1970. | |
| Snimano | rujan 1970. De Lane Lea Studios, London |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| Strana A 1. Blind Eye 2. Lady Whisky 3. Errors of My Way 4. Queen of Torture Strana B |
||
| Linkovi | ||
     WishboneAsh.com
|
||
Handy – Spot |
||
{youtube}FNJqVW2L5is{/youtube}