Naravno, lako je, poput generala nakon bitke, s ovolike vremenske distance reći kako je nastupni album Boba Dylana govorio već mnogo o onom što je slijedilo i kako je u pitanju nezaobilazno djelo ne samo u opusu jednog od najutjecajnijih figura popularne kulture, već i rocka ranih šezdesetih. Malo je njih, naime – ako uopće itko – uspjelo u ovih tridesetak minuta akustične glazbe snimljene u Columbijinom njujorškom studiju u samo dva kasnojesenska dana 1961. odmah tada prepoznati potencijal koji će izrasti do takvih visova da će njedriti antologijske ljepotice u rasponu od rocka i folka do najljepših kršćanskih pjesama svoga vremena. Snimljen u kanonima folk-glazbe koja je bujala njujorškim klubovima ranih šezdesetih te prijetila mainstreamu, ali snobovski zazirući od zadiranja u nj, eponimni Dylanov album i danas je prije i iznad svega prvijenac tog velikana i kao takav u svom originalnom vinilnom izdanju bogatstva težak raritet, ali u pažljivijem iščitavanju i vrlo uvjerljiv i upečatljiv album snažne autorsko-izvođačke nakane.
Imamo komfor, dakle, promatrati “Boba Dylana” kroz prizmu cijele priče o ovom, kad je stvaralački put u pitanju, istinskom Božjem miljeniku, sagledavajući sve ono kroz što je prolazio i čime se izražavao proteklih pola stoljeća. Kad je ušao u Columbijin studio snimati svoju prvu ploču, mladi je Dylan tek bio navršio dvadeset godina, od čega niti jednu punu u New Yorku. Kao većina legendi, i njegova je počela tiho, putovanjem iz rodne Minnesote u svijet kroz koji je najbolje vidio produžetak toga svog puta, u New York, prvo u posjet svom idolu Woodyju Guthrieju, a potom na bine Greenwich Villagea, gdje je bujala folk-scena. Jedan vizionarski ugovor, kojem u to vrijeme nitko osim potpisnika nije vjerovao, bila je još jedna uobičajena stepenica pri ovakvim penjanjima – Dylan je mladenački revno, ali samouvjereno i bez zadrške zgrabio svojih nekoliko sati u studiju i s vrlo skromnim budžetom iznio na svjetlo dana ono što je tada imao.
A imao je tek dvije vlastite pjesme te manire i pjesmaricu koja je dugovala gotovo podjednako američkoj narodnoj baštini, bluesu i Elvisu Presleyju. Naravno, folk-barjaktar Guthrie bio je poput živućeg nacrta kako je Dylan htio zvučati i izgledati, ali u trinaest pjesama što su našle mjesto na “Bobu Dylanu”, novopečeni je Njujorčanin uspio sabiti baš sve. Da, to jest akustični album snimljen u maniri folka svoga vremena, ali u izvedbi i nabijen rokerskom furioznošću i bluzerskim koloritom koji su mu dali ono “nešto” da ispliva u poplavi žanrovski sličnih. Žestina kojom se, primjerice, obrušio na standard velikog Blind Lemon Jeffersona, “See That My Grave Is Kept Clean” ili gotovo neprimjetan način kako gradi i podiže tradicionalnu “House of the Risin’ Sun” do krešenda samo uz pomoć glasa i akustične gitare dali su skromnom albumu dovoljno piture da izdrži sve kiše kojima će Dylan pljuštati sljedećih godina.
Autorske “Talkin’ New York” kao humorom natopljen komentar Dylanovih njujorških dogodovština i “Song to Woody” kao emotivna posveta svom idolu nose u sebi zdravu klicu talenta koji će u samo nekoliko godina pokoriti ne samo New York nego i Ameriku, pa i svijet. Možda bi kočoperniji izdanci današnjeg svijeta dvolične političke korektnosti zamjerili što potonja koristi adresatovu melodiju, ali i Guthrie je, kao i ostali folk-trubaduri preuzimao matrice i kalemio ih po svojim potrebama; Dylan se savršeno uklapao u “posao” od samih početaka. Zbirka koju je sastavio svojim prvijencem bila je, gledana zasebno ili u retrospektivi, usprkos vrlo malo autorskog priloga, vrlo osobni i čak, dopustite li, vrlo autorski vrisak u tamu nepredvidivosti. Poslušajte njegovo režanje u “Fixin’ to Die” ili do bespolnosti protjerani “bluuuuuu…uues” u “Freight Train Blues”, tretiranje škotskog folklora u “Pretty Peggy-O” ili gospela u “Gospel Plow” i čut ćete najavu “glasa generacije”, kako će ga ubrzo zvati, a od čega će cijeli život potom bježati.
Neovisno koliko sam ja ili koliko ćete vi biti pod utjecajem njegovih najboljih, velikih albuma – “Bob Dylan” sjajan je album-proglas, kolekcija pjesama nevjerojatne izvođačke energije što buja pod površinom, trenutak iskorišten na najiskreniji, pa možda i na najponizniji način. Prvijenac je to koji je čak u manjoj mjeri nego debiji Beatlesa, Stonesa ili Beach Boysa uspio s komercijalne strane naznačiti ono što je slijedilo, ali kao i ti albumi, i ovaj je svoga potpisnika opisao početničkim rukopisom, još pomalo drhtavim i opreznim, ali osobenim i nesposobnim za maske.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Bob Dylan
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
John H. Hammond
|
|
|
Datum objave
|
19. 3. 1962. | |
|
Snimano
|
Columbia Recording Studio, New York,
20. i 22. 11. 1961.
|
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
1. You’re No Good
2. Talkin’ New York 3. In My Time of Dyin’ 4. Man of Constant Sorrow 5. Fixin’ to Die 6. Pretty Peggy-O 7. Highway 51 8. Gospel Plow 9. Baby, Let Me Follow You Down 10. House of the Risin’ Sun 11. Freight Train Blues 12. Song to Woody 13. See That My Grave Is Kept Clean |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Song to Woody – Audio |
||
{youtube}-hygKtKhSLc{/youtube}
