Ta je sablazan zasigurno upečatljivija i bolnija – ona koja te pogodi nakon što si već jednom vidio (možda se i naslađivao) kako taj isti subjekt sablažnjava nekoga drugog, nekoga tko ti se činio smiješnim upravo zbog toga. Bob Dylan je prvo zaprepastio folk-puritance uštekavanjem Stratocastera i hiperkulerskim ukliznućem u za sebe formirano grotlo bluesa i rocka, a nije prošlo ni nekoliko poštenih treptaja i već je zgrozio i one koji su uletjeli u taj maelstrom s njim. Padom s motocikla pao je i s neželjenih postolja i prijestolja, a onda je trebalo priču i posve zaokružiti. Nije dovoljno pomoglo ni moralističko odmicanje u područja alegorije, pa čak ni prigrljivanje countryja u njegovu najmekšem izdanju; trebao se dogoditi jedan objektivno traljavo sklepan, za cijeli vinil predug album da pokaže što ne želi i što nije, a onda je bio neminovan i famozni “korak poslije”. Objavljen jedva četiri mjeseca nakon popljuvanog i (nepravedno koliko i priželjkivano) zgaženog “Self Portrait”, “New Morning” je od strane dijela kritike dočekan aklamacijama kao povratak u formu, kao oživljavanje otuđene legende. Ali, je li sve uistinu bilo baš tako?
Za početak, malo je vjerojatno da je Dylan snimao “New Morning” tek da popravi poljuljane pozicije i amortizira napade na prethodni album, kako se odmah stalo špekulirati. Jer, rad na ovim albumima u nezanemarivom je dijelu bio simultan; “Self Portrait” se kuhao dugo i bujao je kao proizvod proučavanja raznih pjesmarica i antologija dok je zametak albuma “New Morning” bio poziv na uglazbljenje dramskog komada “Scratch”, pjesnika Archibalda MacLeisha. Za tu svrhu nastale su pjesme “Time Passes Slowly”, “Father of Night” i “New Morning”, no kako se Dylan nikako nije mogao uklopiti ni uživjeti u MacLeishov mračni tekst, povukao se iz projekta i revnije pristupio snimanju novog albuma.
Povratak na neke ranije pozicije još manje sugerira sama sadržina “New Morning”. Tek će kasnije mnogi analitičari i piskarala priznati da im je Dylan s ovoga albuma bio još manje shvatljiv i još manje pristupačan ili poželjan nego lik koji je pjevušio country i sabotirao vlastitu legendu na “Nashville Skyline” i “Self Portrait” – na “New Morning” obraća nam se sređen, obiteljski čovjek iz provincije, zaljubljen u pastoralu i svoj miran život daleko od halabuke pozornica i govornica. Ovdje nam se obraća lik koji je konačno odbacio sve banalnosti popularne kulture svoga vremena i zagazio u svevremenost, ali zaronjen u tradiciju mnogo, mnogo više nego što bi to ijedan njegov poklonik ili glasniji suvremenik sugerirao. Ono što se slavilo jeste tu – Dylan je opet s više odlučnosti aktivirao autorske silnice i poigrao se notama čak do posezanja za jazzom kao jezikom – ali ukupna slika koju je ostavio možda je čak udaljenija od onog frenetičnog poete s nezaustavljivom gitarom na “Highway 61 Revisited” nego što je taj lik bio daleko od mulca čaplinovskih manira s akustičnom gitarom i usnom harmonikom koji je na “The Freewheelin’ Bob Dylan” i “The Times They Are a-Changin'” ispisao najsofisticiranije angažirane stranice američke folk-pjesmarice.
Uzmite samo gotovo nepodnošljivu slatkoću uvodne “If Not for You” i sve će vam biti jasno. Predivna ljubavna pjesma što pršti sentimentima i opravdanim klišejima kod svakog će gorljivog zaljubljenika u “Highway 61 Revisited” izazvati u najmanju ruku nevjericu i oblačić upitnika – je l’ nas on ovo zeza? A odgovor nije nimalo jednostavan, jer shema je vrlo upadljivo takva, a Dylan, po običaju, slojevitiji nego što stih, nota ili prilika sugeriraju. “Sign on the Window” i naslovna pjesma malo kasnije će potvrditi tu pastoralnu trasu kojom je odlučio prigrliti svoj trenutak baš onakvog kakav jest i opet će na čas zazvučati kao da je možda ironičan. Ali nije. I istodobno jest, koliko god sad to zvučalo pretenciozno. Zavodljiv, ali opet uznemirujuće “lagan” valcer “Winterlude” moći ćete tako čuti kao slatki pjesmuljak, ali i kao predivno logičan nastavak “4th Time Around” s proslavljenog “Blonde on Blonde”. “The Man in Me” danas se, nakon spretnog korištenja u kultnom filmu braće Coen “Veliki Lebowski”, čini kao pop-kulturna referenca, ali je i reprezentativan komad intimistične poetike “Dylana iz provincije”, a “Father of Night” kao reinterpretacija židovske molitve baš savršeno zaokružuje prizorište albuma, kao što je bila i najlogičnija iskra razlaza s MacLeishovom dramom.
A prizorište koje nam se razdanjuje kako se album polagano kotrlja ono je što nije uspio skriti ni novinarima očito potreban “povratak u formu”. Idilični zeleni krajolik okupan suncem, fasade obiteljskih kuća, smijeh i plač djece, pa čak i miris američke pastorale nadopunjavaju se pjesmom za pjesmom poput puzzlea, čak i kad Dylan opisuje ne osobito mu ugodno iskustvo primanja počasnog doktorata na Princetonu (“Day of the Locusts”) ili se referira na susret s Hendrixom ili, da ne bude sve baš očito, možda ipak s Elvisom u “Went to See the Gypsy”. Nipošto, dakle, nešto što bi u očima svih onih koji “znaju bolje” uistinu moglo popraviti ono što je “Self Portrait” razbucao. A razbucao je, baš kao što je “New Morning” potvrdio, samo onu sliku kakvu su kao “pravu” i “logičnu”, možda i “normalnu”, zamislili tada isti oni kakvi i danas u prigrljenoj medijskoj buci kreiraju sliku poželjnog i dobu primjerenog autorsko-ideološkog koncepta. Bob Dylan jednostavno nije mario, kako to znaju i mogu samo oni svjesni svojih darova, čežnje za iskrenom zahvalnošću na njima i milosti koja ih pritom umiva.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
New Morning
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Bob Johnston
|
|
|
Datum objave
|
19.10. 1970. | |
|
Snimano
|
New York, lipanj – kolovoz 1970. | |
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
If Not for You
Day of the Locusts Time Passes Slowly Went to See the Gypsy Winterlude If Dogs Run Free New Morning Sign on the Window One More Weekend The Man in Me Three Angels Father of Night |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
If Not You – Audio |
||
{youtube}hutNOxY20-Q{/youtube}
