U meni je netko nedostajao i morao sam ga naći. Tu i tamo bih si dao truda, nekoliko sam puta snažno pokušao silom. U prirodi postoji lijek za sve i ondje bih mu obično pokušao ući u trag. Zatekao bih se u plovećoj kući, u čamcu-nastambi, kako se nadam da ću čuti neki glas – dok se sporo vučem po vodi – pramca izvučena na sigurnu plažu noću, u divljini – oko mene losovi, medvjedi, jeleni – ne tako daleko neuhvatljivi sivi vuk, spokojne ljetne večeri dok osluškujem gnjurčev zov. Da mogu razmisliti. Ali nije bilo koristi. Osjećao sam da sam gotov, da sam izlizana olupina. U glavi mi je bilo previše statičkog šuma kojeg se nisam mogao riješiti. Gdje god da sam došao, bio sam trubadur iz šezdesetih, relikt folk-rocka, stihoklepac iz davnih dana, vođa izmišljene države za koju nitko nije čuo. Bio sam u bezdanoj jami kulturnog zaborava. Nazovite to kako hoćete. Nisam se mogao toga riješiti. Kad bih izlazio iz šume, ljudi bi me vidjeli kako dolazim. Znao sam što pritom pomisle. Morao sam prihvatiti stvari u mjeri u kojoj vrijede.
Tako je svoju drugu polovicu osamdesetih, razdoblje štancanja polugotovih i nenadahnutih albuma te općeg pomanjkanja komunikacije s vlastitim izvorištima, u najdirljivijem poglavlju prvog sveska svojih “Kronika” opisao Bob Dylan. I ti poetični koliko i dilanovski naturalistični retci zaista potvrđuju ono što su albumi “Knocked Out Loaded” i “Down in the Groove” te ondašnji koncerti poručivali. Teška ozljeda šake došla je tada kao nova poruka, a samom Dylanu se činilo kako je možda vrijeme i za odlazak. Žar se ugasio, legenda istrošila, glasovi su utihnuli, a vrijeme je nemilosrdno mijenjalo svoje boje i otkucaje. No, kako to uvijek biva, “nije zlo za zlo”, odnosno, nikakvo negativno odvijanje događaja nije samom sebi svrha; ako je ijednoga meni poznatog rock-umjetnika vodila Providnost i milovala Milost, onda je to Bob Dylan. Može svatko od vas imati svoje termine i vokabular, svoja objašnjenja i uvjerenja, ali sve se svodi na isto korito – on se tome nije mogao ne odazvati, ni tada, ni ranije, kad je pao s onog motocikla i spoznao Poniznost, kao ni kad je upoznao Krista i odvažio se rockom širiti Riječ. Mnogo velikih početnih slova, da…
I tako su se od nekuda pojavile te nekakve pjesme. Prvo, u ozračju provincijske noći, “Political World”, a zatim i neki intimniji stihovi, poput “What Good Am I?”, svi poput tihe lavine što je tek čekala svoju buku, svi bez muzike i bez jasnoga cilja, svrhe ili namjene. Pa je navratio Bono Vox, taman friško zaglibio do koljena u mulj američke glazbene baštine, koji je već obeshrabrenom Dylanu u zamjenu za lekcije iz američke glazbene povijesti dobacio vizitku Daniela Lanoisa i na karti mu prstom pokazao na New Orleans. I eto početka novoga poglavlja; obično se u takvim slučajevima spominje “comeback”, “povratak iz mrtvih” ili se složi kakva još dovitljivija sintagma, ali Dylan ih je do tada, a i poslije, imao toliko da sve gubi smisao. Lanois je baš dovršavao kultni album The Neville Brothers, “Yellow Moon”, pituravajući ga ljepljivim njuorlinškim tonalitetima i zagasitim, a živim koloritom, kad je između njega i sporohodajućeg Dylana kliknulo. “Slučajnost” što su Nevillei na taj album uvrstili i dvije vrlo uspjele obrade Dylanovih pjesama (“With God on Our Side” i “Ballad of Hollis Brown”) bila je samo zadnji klik, podsjetnik da su to tek role koje imaju odigrati. Koliko god njihova suradnja bila na trenutke čak i mučna, pa i na rubu sukoba, Lanois se pokazao idealnim Dylanovim producentom, bar kad je u pitanju onaj Dylan kakav je došetao u iznajmljenu kuću u New Orleansu, ubrzo potom pretvorenu u glazbeni studio za tako prikladno nazvan “Oh Mercy”.
Jer, Milost je, kao obično, imala duge, nježne prste. Duge da dopru do zadnjeg zakutka kreativne osobe koja je u pomanjkanju riječi pala na koljena, a toliko iskreno nježne da su po potrebi i grubi. Lanois je na Dylanove zvonke, probuđene i u tom “mamurluku” ipak krhke stihove lijepio sloj po sloj muzike koju je nadahnjivao New Orleans, ali i ono što je kao producent htio izvući iz samoga Dylana. Bend je tako postao uistinu tek pratnja, instrument koji je trebao dotjerati portret umjetnika; u tim okolnostima, “Oh Mercy” je morao biti tako zagasit, u sumnjivoj kišnici umiven album. Album za sitne noćne sate, onaj čiji će zadnji taktovi biti uvertira u raslojavanje tame na istoku tamo negdje kad se noć iscrpi.
Najeklakantniji primjer je pjesma “Man in the Long Black Coat” – sa svojim zrikavcima, afričkim stablima povinutim na dahu uragana, visokim vodostajem, citatima Svetog pisma negdje u šumećoj pozadini i sjenom čovjeka u dugom crnom kaputu, ona prožima jezom koliko i nadahnjuje na nove, tipično američke “storytellinge”; nije uopće čudno što su se baš tu snažne vizije Lanoisa i Dylana našle u suglasnosti niti je slučajno što se ta pjesma našla na sredini albuma. No, vinjeta je još mnogo i još je mnogo odvojaka, kanala i brazdi što ih je Milost za ovaj put ostavila. Ovo je duboko produhovljen, a istodobno i markantno realističan, sekularan album. “Political World”, primjerice, pjesma prva napisana i prva koju su snimali, reski je i tipično dilanovski komentar. Kažem, tipično njegov, jer se ne obrušava samo na golu, materijalnu sadašnjost već uvodnim stihovima “Živimo u političkom svijetu / Ljubav u njem’ nema mjesta / Živimo u vremenima kad ljudi čine zločine / A zločin nema lice” reflektira bilo koju znanu eru. Nasuprot njoj stoji završna “Shooting Star”, trijumf melankolije i Dylanu, vjerujem, najdraža pjesma tu, kojom po tko zna koji put briše jasne granice između svojih ljubavnih i vjerskih posrtaja. Prva pjesma je rokerska rolada, druga je intimistični minimalizam; prva je samouvjeravajući početak, a druga zamišljeni epilog. Unutar tih okvira, a oko zavijajuće “Man in the Long Black Coat”, sve se poslagalo u njima srodnim tonovima.
“Oh Mercy” neće značiti isto nekome tko poznaje i prati Dylanov opus kao fan i nekome tko ga sluša tek kao još jedno glazbeno izdanje. On je pažljivo dirigirano buđenje snažnih autorskih (i duboko ljudskih) ponornica što su prethodnih godina nijemo zapomagale u podzemlju, što nisu nalazile put, a ni svrhu izbijanja na površinu. Zato je Dylanu jedan bluesom inficiran rokerski karusel poput “Everything is Broken” daleko logičnija i potrebnija stvar nego Lanoisu, kojem pjesma nije legla. Ona u svom grooveu melje i kotrlja se čisto mehanički, poticana time kako riječi zvuče umjesto njihovim značenjem; poslušajte je bez potrebe za prijevodom – svaka je riječ poput rifa ili udarca u činelu i u toj polomljenosti Dylan nalazi prostora da ponovno diše, bar za neke druge pjesme. A one, dakle, ostale, sve su redom tihe i varljivo umilne, posložene kao da se opiru sastavljanju velikog remek-djela za ostarjelu karijeru. “Ring Them Bells” i “Disease of Conceit” prožete su gospelom i Duhom te zrcale onog Dylana koji je u kršćanstvu napokon spoznao temelje za Mir, našavši bar mnoge, ako ne sve odgovore, ali još nikako i pouzdane načine za njihovu objavu i saživljavanje. Drugi upadljivi par čine “What Good Am I?” i “What Was It You Wanted”, obje poput upitnika i istovremeno izjave, što stružu po samom kosturu svoga autora; to su ujedno primjerci pjesama kakve se ne mogu sagledavati izvan konteksta Dylanove karijere i ove njezine epizode i kakve vuku svoja polazišta u prijašnjem rukopisu – prva iz albuma “kršćanske trilogije”, a druga iz davnih “izjava” poput “It Ain’t Me, Babe” ili “It’s All Over Now, Baby Blue”.
U minimalizmu zvučnih kulisa tih pjesama ipak se krije sugestivnost kakva mora da je došla iz samog tog New Orleansa, a koju je Lanois s malo manje kontrole raspustio na “Most of the Time”, komadom Dylanove pjesmarice kojeg bi on sam vjerojatno ostavio negdje po strani. Lanois je uzeo taj naramak stihova i naznake melodije i toliko ih premazao i prebojio da su se pretvorili u predivnu, bogatu muzičku tapiseriju. Slično “Everything is Broken”, opet je značenje samih riječi podređeno – ovdje suptilnije – zvučnosti i dojmovima koje evocira samo kotrljanje riječi preko usana. Baš tu, kao i u uljuljkanoj minijaturi “Where Teardrops Fall”, zvuk je sam po sebi odrazio krajolike koje je ekipa skupljena na snimanju albuma promatrala s verande, kroz prozore ili tijekom samotnih šetnji kroz vlažnu izmaglicu.
Tako je, pred dotad posve logično napuštanje velike pozornice, Dylan ponovno pronašao sebe. Nakon pokušaja na silu pa prihvaćanja vlastite prirode i prirode Svijeta, opet je čuo samoga sebe. Uz put, zazivajući milost, našao ju je. Našao je mjesto i vrijeme, našao je pravu pomoć i nove, nužne posrtaje. Toliko je toga isplivalo na blatnjavu ulicu da mjesto na albumu nisu našle tako snažne pjesme kao “Series of Dreams” i “Dignity”. Pa ipak, krajobraz “Oh Mercy” čine prizori u izmaglici, spore siluete i misli što na mala vrata dolaze do svojih odredišta. To nije velik album, a ima snagu nečijih opusa. Ne ide vam niz dlaku; mjestimice će i šibati kako to samo Istina zna, kao u “Disease of Conceit”, čije prokazivanje oholosti kao, uslijed pomanjkanja poniznosti, korozivne bolesti čovjeka i društva ne može biti aktualnije nego što je i danas, preko dvadeset godina od snimanja albuma. Neće vas ni razvaliti velikim melodijama iz jednostavnog razloga što gotovo da ih i nema. Neće ni samoga Dylana “usrećiti” na duže staze, jer je nakon njega opet uslijedilo lutanje, čak novo grebanje po dnu. Lanois je htio pošto-poto velike pjesme kakve je Dylan izbacivao, primjerice, šezdesetih, ali ovaj ih nije imao; negdje na kraju druženja, to su svi prihvatili, jer tako je trebalo biti. Volio bih da sam mu mogao dati onakve pjesme kakve je htio, poput ‘Masters of War’, ‘Hard Rain’, ‘Gates of Eden’, ali takve su pjesme bile napisane pod drugačijim okolnostima, a okolnosti se nikad ne ponove. Barem ne posve jednako. Nisam do takvih pjesama mogao doći ni za njega ni za bilo koga drugoga. Za to valja imati moć i vlast nad duhovima. Jedanput sam to učinio, a jedanput je dovoljno. Već će se pojaviti netko tko će to opet moći – netko tko je u stanju vidjeti u stvari, u istinu u stvarima – i to ne metaforički – već stvarno vidjeti, kao kad pogledaš u kovinu tako da se rastali, kad vidiš što je nešto uistinu i otkriješ to što jest čvrstim riječima i jarkim uvidom“, Dylanove su ponizne riječi izrečene na papiru poslije, puno poslije “balade”.
“Oh Mercy” je materijalizirao pobjedu kreativnog duha manjim, suptilnijim, poniznijim koracima i pokretima. Kao plod prihvaćanja upravo te Milosti iz svoga naziva.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Oh Mercy
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Daniel Lanois
|
|
|
Datum objave
|
18. 9. 1989. | |
|
Snimano
|
New Orleans, 1989. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Political World
Where Teardrops Fall Everything is Broken Ring Them Bells Man in the Long Black Coat Most of the Time What Good Am I? Disease of Conceit What Was It You Wanted Shooting Star |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Most of the Time – Audio |
||
{youtube}SQbr4ISrjII{/youtube}
