“Nitko ne može napraviti umjetnika, može ga samo otkriti. Da ga nismo otkrili mi, otkrio bi ga netko drugi. Nismo mi stvorili Boba Dylana – takva umjetnika stvara jedino Bog.” Tako je svojedobno Dylanova izvorišta i razloge sumirao John Hammond, lovac na talente kuće Columbia Records, koji je ranih šezdesetih u mladom kantautoru vidio ono “nešto” što je brzo potom zabljesnulo Amerikom, a onda nužno i drugim geografskim širinama i dužinama. I sam je Dylan svojim rukopisom i brzim udaljavanjima od politikanstava i trendovskih pompi svjedočio takvo razjašnjenje na još uvjerljivji i konkretniji, radni način. Njegovo židovsko podrijetlo i izravna nadahnuća bili su baza za mladenački bunt posebnih boja – bunt koji nikada nije bio samome sebi svrha niti se oslanjao na jeftine populističke matrice tipa “uvik kontra”. Njegov bunt bio je tek u misiji realizacije sebe kao čovjeka s tim i takvim (darovanim) talentima.
Kad se trinaest godina nakon epohalnog “Blonde on Blonde” u prvoj pjesmi novoga albuma “Slow Train Coming” svijetu oglasio stihovima “Može to biti vrag, može to biti Gospod, ali nekom moraš služiti”, većinu je zbunio do razine izazivanja – bunta. Nekadašnji partner u besjedi i brat po oružju John Lennon čak mu je uputio satirički oštar, “prosvjetiteljski” odgovor pjesmom “Serve Yourself”, a horde fanova počele su okretati leđa. Bob Dylan je otkrio Krista – vijest podjednako iznenađujuća i “sablažnjiva” koliko i savršeno logična i samorealizirajuća! A zid na koji je naletio svojim obraćenjem produkt je, zapravo, same prirode popularne kulture i konzumenata koje kao takva odgaja. Na putanji od otpora autoritetu odraslih i institucija preko mahanja hedonističkim zastavama i koktelizacijom duhovnosti do stalnih zahtjeva za širenjem normativa seksualnosti i propagiranja opće slobode bez odgovornosti, popularna kultura je u muzici direktno nadahnutoj Evanđeljem pronašla svoj najsubverzivniji mogući element. Kad je on uz to još osvanuo u liku dojučerašnjeg glasnogovornika, udarac nije mogao biti grublji. To što je Dylan još od početaka u svom rukopisu riječi i ideje kitio što implicitnim, što eksplicitnim religijskim motivima pa i vrednotama, a nakon motociklističke nesreće i sve artikuliranijim traženjem Kristova lika i prisutnosti te što je njegovao stalan odmak od pamfletizma i hedonizma i odbijao brisanje odgovornosti, kao da nije bilo prepoznato ili uzeto za ozbiljno. Stvari su se, dakle, sa “Slow Train Coming” jasnije uzburkale…
“Istina je strijela i prolaz kroz koji prolazi je uzak”, pjeva, Riječi posve predan Dylan u epilogu albuma, pjesmi “When He Returns”, i udara ključne taktove u svojoj napokon izravnoj simfoniji (o) Bogu, onom istom Kristu kojeg je tražio u ranim albumima, koristio se Njegovim tragom na “John Wesley Harding”, tražio personifikacije na “Pat Garrett & Billy the Kid” i na “Blood on the Tracks” i ćutio Mu ruku na “New Morning” i “Street-Legal”. Samo, nakon svih tih postaja, taj se lik sada iskristalizirao u punom svjetlu; Krist nije ni revolucionar ni prvi komunist, kako počesto to prokuhavaju prištava umovanja, kao što nije ni promicatelj slobodne ljubavi lišene odgovornosti i svoga uzvišena podrijetla, kako palčevima vrte prvaci sektaštva i samougađajućih “duhovnosti”. Dylan je na dugom, zavojitom putu napokon došao do spoznaje kako je “priča” o Kristu prije svega priča o poniznosti i žrtvi, o Istini i Ljubavi pisanim velikim početnim slovom i na tom tragu treba “čeprkati” po “Slow Train Coming”.
Kao producent odabran je Jerry Wexler, poznat po radu sa soul-muzičarima; Dylan je htio sigurnu, profesionalnu ruku s tim posebnim darom za patinu, dok je ovaj, kao Židov i ateist u odabiru sebe za brigu o izrazito kršćanskom albumu nalazio zgodnu ironiju. Za zvuk gitare odabran je tada mladi Mark Knopfler, koji je tek krčio put svojim Dire Straits, ali i već oduševio Dylanovo uho svojom toplom, profinjenom svirkom. Iz Dire Straits je “dovučen” i bubnjar Pick Withers, a značajnu je nijansu albumu dao i “mini-zbor” pjevačica Helene Springs, Carolyn Dennis i Regine Havis. Dylan, siguran u sebe na način kakav mu je već odavno prestao biti praksa, sabrao je tu malu studijsku družbu s, vjerujem, jasnim konceptom i vizijom završne zvučne slike. “Slow Train Coming” je tako ne samo produkt “potrebe za religioznošću”, kako su neki površno opisivali i još opisuju album, već i izraženo nadahnutog trenutka i prijeloma. Gledali na to kao jednu u nizu preobrazbi o kojima još uvijek i sam poluzagonetno zbori (primjerice, u nedavnom “ozloglašenom” intervjuu za francuski Rolling Stone), kao trik ili kao “vrlo ozbiljnu stvar”, teško je poreći snagu i samouvjerenost kojom ovih devet pjesama odišu, bile posve nježne i krhke (“Precious Angel”), autoritativne (“Gotta Serve Somebody”, “When You Gonna Wake Up”) ili nešto između dokumenta i intimnog vriska (“When He Returns”, “I Believe in You”). Revnost koju pritom prikazuje, a koja je tipično obraćenička, plod je zagrljaja s iskonskim, evolucije vlastite, u kičmu upisane Čežnje. Zato je i ton albuma u oktavama pozivanja, poput ispružene ruke, poput otvorena srca.
Međutim, reakcije kritike, publike, kolega, “establishmenta” i dežurnih govornika svodile su se dobrim dijelom na nevjericu i podsmijeh. Duhovnost se provlačila, da, kroz albume mnogih mu kolega poput Vana Morrisona ili Leonarda Cohena, čak i izraženo kršćanska, kao kod Johnnyja Casha, ali Dylanovo je prihvaćanje kršćanstva zagrabilo u samu bit, bez kompromisa, dilanovski. Jer, jedno je samougađajuće miksanje i spravljanje duhovnih koktela po vlastitim željama, mogućnostima i ugodama ili tek praćenje žanrovskih obrazaca, a nešto posve drukčije neumoljivo inzistiranje na jednom konkretnom, neizmjenjivom nauku. Kršćanstvo je kao nijedna druga religija ili nauk trpio i sve više trpi pokušaje iskrivljavanja i “modificiranja” po dnevnim potrebama, a da pritom uistinu ostaje uporno rasvjetljavajući fenomen, čvrsto i ukorijenjeno baš kao Kristova stijena te je upravo zato tako omalovažavano i napadano. Od tuda od nekih čak iščitavanje mržnje u Dylanovim kršćanskim tekstovima, što je ostalo trajna praksa na takvim relacijama – on se naprosto našao u raskoraku sa svijetom koji je naučio podilaziti sebi i u najnižim pobudama, prohtjevima i željama (otprilike odatle i dolazi, primjerice, već spomenuti Lennonov, u biti vrlo površan “odgovor”). A popularna kultura stoji baš u srcu takva poretka stvari. Zato ne može čuditi larma koja se digla na Dylana na izdahu raskalašenih i ideološki posve zagubljenih sedamdesetih, a koja će još pojačavati izlascima sljedećih albuma i nastupima posve predanim “novoj ulozi”. Štoviše, od tada do današnjih dana kueljanskih fast-food-duhovnosti, militantne sekularizacije društva i inflacije “ljubavologa” i sličnih prodavača šarenih magli i pilula za ego, takve su larme postale još glasnije i bespoštednije, što čini “Slow Train Coming” trajno aktualnim.
Vjerovali u snagu koja je navela Dylana da na jednom koncertu pred kraj 1978. u stanju povišene temperature podigne dobačeni srebrni križ (iako nije imao običaj skupljati predmete dobačene iz publike) i koja mu je taj isti križ vratila u ruke u samoći motelske sobe ili sve uzimali kao zbir slučajnosti, “pušili” priču o obraćenju ili joj se smijali, sve se čini kao prirodni nastavak puta osobe kakvu je opisao John Hammond u onom citatu na početku teksta. I koliko se god toga prelomilo preko Dylanovih leđa i koliko je god sline primio u lice – sve se savršeno uklopilo u priču o jednom umjetniku posebne misije. Kad se jednom uistinu odazoveš Milosti, put je sigurniji, ali nipošto manje trnovit. Naprotiv.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Slow Train Coming
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Jerry Wexler i Barry Beckett
|
|
|
Datum objave
|
20.08. 1979. | |
|
Snimano
|
Muscle Shoals Sound Studio, Sheffield, Alabama
30. 4. – 11. 5. 1979.
|
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Gotta Serve Somebody
Precious Angel I Believe in You Slow Train Gonna Change My Way of Thinking Do Right to Me Baby (Do Unto Others) When You Gonna Wake Up Man Gave Names to All the Animals When He Returns |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
I Believe in You – live – Audio |
||
{youtube}h3mREWm-tlI{/youtube}
