Nekako sam bio uvjeren da je od posljednjeg Dylanova ukazanja u Stožicama prošlo manje vremena. Jedanaest godina ipak je prošlo od našeg posljednjeg susreta u Ljubljani. Bob Dylan za mene je poput granitne stijene, hladne i čvrste, čovjek kojega je teško pročitati, a još teže predvidjeti. Ekscentričan, neobičan i svoj, već desetljećima ne mari previše za očekivanja publike. Ipak, ponovno smo se našli na istome mjestu, da ga doživimo i upijemo, da udišemo isti zrak s čovjekom koji je obilježio glazbu, kulturu, politiku i duhovni život nekoliko generacija.
Europski dio turneje započeo je 17. listopada u Oslu, a nakon Skandinavije Dylan je sa svojim bendom prošao Njemačku, Belgiju, Luksemburg, Švicarsku i Italiju, da bi stigao i do rasprodane ljubljanske Arene Stožice. Jedna od posebnosti ove turneje, kao i nekih prethodnih, jest zabrana korištenja mobitela tijekom koncerta. Na ulazu se mobiteli stavljaju u posebne Yondr vrećice koje se zaključavaju i otključavaju tek nakon završetka nastupa. To je zanimljivo rješenje, pogotovo kada ga usporedim s koncertima Toola i A Perfect Circlea, na kojima se publiku također upozorava da ne koristi mobitele, ali se odgovornost prepušta svakom pojedincu. Kod Dylana je ta mogućnost jednostavno uklonjena. Nema snimanja, fotografiranja ni gledanja koncerta kroz zaslon mobitela. Ostaju samo pozornica, glazba i publika.
Dylan je i ovoga puta bio prilično suzdržan. Nema tu uobičajenog komuniciranja s publikom, obraćanja, najavljivanja pjesama ili pokušaja da se ostvari nekakav prisniji odnos s ljudima u dvorani. Pjesme su se nizale jedna za drugom, bez posebnih najava i bez velikih gesti. Ne bih rekao da je to nešto što me iznenadilo, jer je takav njegov odnos prema publici već dugo poznat. Ipak, sjećam se njegova zagrebačkog nastupa na Šalati, kada mi je djelovao znatno raspoloženije, svirao klavijature, gitaru i usnu harmoniku te se čak obraćao publici. Možda je to bio jedini put kada sam ga doživio u takvom izdanju.
U Ljubljani je gotovo cijelo vrijeme bio u svijetloj majici s kapuljačom, a skromna, prigušena rasvjeta dodatno je pridonosila dojmu njegove povučenosti. Veći dio koncerta proveo je u polusjeni, gotovo kao da se namjerno želio udaljiti od pogleda publike. Kretao se vrlo malo, uglavnom ostajući uz klavijature, a povremeno bi ustao ili sjeo. Nije bilo potrebe za velikim scenskim pokretima, a nije ih ni pokušavao izvoditi.
Posebno me iznenadilo Dylanovo pjevanje. Posljednji put gledao sam ga također u Ljubljani, a koliko god vrijeme učinilo svoje i sjećanje na taj koncert možda više nije sasvim pouzdano, čini mi se da je njegov glas ovoga puta bio osjetno čišći, manje promukao i razgovjetniji. Pjesme koje dobro poznajem prepoznavao sam gotovo odmah, unatoč tome što su njihovi koncertni aranžmani često prilično odudarali od studijskih verzija. Na prethodnom ljubljanskom nastupu imao sam, barem koliko se danas sjećam, znatno više problema s prepoznavanjem čak i nekih poznatih pjesama.
Set-lista je ponudila kombinaciju poznatijih skladbi i pjesama koje se ne čuju često. Posebno mi je bilo zanimljivo čuti „Sugar Baby”, pjesmu koja se nakon dulje stanke vratila na repertoar na koncertu u Bologni, 7. studenoga, a zatim je izvedena i u Ljubljani. Tu su bile i dvije obrade, „I Can Tell” i „I Can’t Seem to Say Goodbye”, kao i pjesme koje su obilježile pojedina razdoblja Dylanove karijere. S albuma Time Out of Mind iz 1997. godine izveo je čak četiri pjesme: „Love Sick”, „Tryin’ to Get to Heaven”, „Not Dark Yet” i „Million Miles”.
Iako je Dylanov opus grandiozan, ipak nas je počastio s dvije obrade. „I Can Tell” izvorno je snimio Bo Diddley, dok je „I Can’t Seem to Say Goodbye” pjesma Dona Robertsona koju je proslavio Jerry Lee Lewis. Obje pjesme vode prema bluesu i ranom rock’n’rollu, glazbi koja je važan dio šire tradicije iz koje je izrastao i Dylanov glazbeni izraz.
Posebno je zanimljivo bilo čuti usnu harmoniku u pjesmama „Under the Red Sky” i „I Shall Be Released”. Prvi se put pojavila u „Under the Red Sky”, na što je publika vrlo snažno reagirala, a drugi put na samom kraju koncerta. Taj je zvuk, koji je toliko prepoznatljiv dio Dylanova glazbenog identiteta, uvijek poseban trenutak njegovih nastupa.
Dylanov prateći bend ponovno je bio na visini zadatka. U studenome se postavi pridružio Julian Lage, koji je ranije tijekom godine već svirao s Dylanom, a na ovoj europskoj turneji ponovno je preuzeo gitarističku ulogu. Uz njega je bio Joel Paterson, gitarist čiji se glazbeni korijeni protežu kroz blues, jazz, rockabilly i western swing. Na pozornici su djelovali vrlo usklađeno, a posebno mi je bilo zanimljivo promatrati njihovu međusobnu komunikaciju.
Tony Garnier, koji je s Dylanom još od 1989. godine, najdugovječniji je član njegova pratećeg benda. Tijekom koncerta izmjenjivao je električni bas i kontrabas, a upravo je zvuk kontrabasa pjesmama davao posebnu toplinu i zaobljenost. Anton Fig, koji je s Dylanom od 2021. godine, svirao je bubnjeve. Široj je publici poznat i po dugogodišnjem angažmanu u televizijskom bendu Davida Lettermana, u kojem je proveo gotovo tri desetljeća. Njegovo sviranje bilo je precizno, ali istodobno vrlo fleksibilno, bez nepotrebnog nametanja.
Bend je ono što od samih početaka Dylanove karijere čini razliku i nešto što me oduvijek fascinira. Potvrdio je to i ovaj ljubljanski koncert. Perfekcionizam, lepršavost, preciznost, kvaliteta muziciranja i njihova usklađenost fasciniraju. Sjedeći na koncertu razmišljao sam kako bi mi možda i samo njihovo sviranje bez vokala bilo dovoljno u nekom puno manjem prostoru. Toliko su dobri.
Koncert je počeo u 20 sati, trajao je otprilike sat i pol i ponudio 18 pjesama. Nije bilo bisa, što je, s obzirom na Dylanov pristup koncertima, bilo sasvim očekivano. Na društvenim mrežama nakon nastupa moglo se pročitati i poneko nezadovoljstvo, komentare ljudi koji su očito očekivali nešto drugo. No, iskreno, ne znam što su očekivali. Dylan danas nije u situaciji da mora ići na turneje, dokazivati se ili hraniti vlastiti ego. Iza njega su desetljeća karijere, bezbrojni albumi, nagrade, milijuni prodanih ploča i publika diljem svijeta. Sve je to odavno izgradio.
Nakon napornog dana ovaj mi je koncert došao kao svojevrsni lijek. Glazba je hrana, eliksir, lijek protiv stresa i način opuštanja, ovaj koncert dao mi je sve to.
