Buč Kesidi u Areni – Subota je uveče i da, da, da, da, da…

Ovo sinoć se komotno moglo zvati i Buč Kesidi festivalom jer količina izvođača koju je “levoruki pančevački duo” ugostio na pozornici koincidira s brojem koja bi se onomad skupila u “Lijepom našom”. Za puni flashback nedostajali su samo ponosni predstavnik lokalne samouprave i Branko Uvodić. Ok, nisu nedostajali.

Dugu večer nakrcanu frendovskim i emocionalno povezanih bendova otvorila je Nika Turković. Kako smo mogli saznati te je večeri bubnjaru Buča bio rođendan. Zapravo, to je odličan rođendanski poklon. Odraditi sjajan koncert pred entuzijastičnom publikom. I još s ekipom koju voliš.

Nika Turković u zagrebačkoj Areni, foto: Irma Horvat

Kao sljedeći zagrijavač publike ukazao se IDEM sa svojom kamarilom. Iako je trenutno možda i više vruća roba od Buč Kesidija, tko zna bi li i on mogao napraviti koncert u Areni. Poletan, furiozan i beskrajno simpatičan, Idem je za svoje standarde klasično fenomenalno odvrtio svoj nastup. Povjerio nam je da mu je za svoju dizalicu „Nikad ne ne idem van“, inspiracija poslužio upravo Buč Kesidi. Ona popratna kamarila bila je isto naoštrena na super atmosferu. Tko će ih sve popamtiti. Voado na glavi i Tandara na kljavi.

Jedino smo poslije Antunovaca imali relativno dužu pauzu do glavnih zvijezda večeri. Izašli su malo prije 22. Treba reći istinu da Arena nije bila ne-znam-ti-kako puna. Jebiga, nije Thompson. One gornje tribine se nisu ni prodavale, a na donjima je bilo dosta mjesta. Parter je pak bio prilično pun. Često smo Zorana Zarubicu i Luku Racića mogli u zadnjih pet godina gledati u Zagrebu. Od onih famoznih ALU koncerata preko xy koncerata u Saxu do velikog koncerta na Šalati. Nije tajna da ih naša publika voli. I vole se s pokrićem, jer su dečki zaista moćni. A sad, u kojoj mjeri se vruća roba preselila na neke druge štandove, pitanje je na koje je teško dati suvisli odgovor.

Buč Kesidi u zagrebačkoj Areni, foto: Adrijan Vujica Marković

Svi koji uživaju u glazbi Buč Kesidija mogli su biti zadovoljni. Pretežno ženska publika je često padala u delirij uz ozbiljnu dozu sumanutog vrištanja. Možda je koncert i bio promocija prošlogodišnjeg albuma „Moderne veze“, ali sviralo sve. I sviralo se samouvjereno. Nije bilo pjesme na kojoj bi intenzitet pao. A svaki put bi se još malo digao kad bi se po pozornici prošetao neki od gostiju. Prvi su bili LUZERi, koji od nedavno s Buč Kesidi imaju suradnju u pjesmi „Kamikaze“. Otpičili su LUZERi i par svojih, kao i svaki od sljedećih gostiju. Z++ u jednako bliještećem odijelu kao naslovni dvojac, uz dodatak nekih smiješnih naočala. Malo mu se slabije čuo vokal. Al ne toliko slabo kao Vojku V kojem nismo čuli ništa prvu minutu dok netko nije prebacio s off na on. Ili na play. Malo je teško razlikovati što je svirka uživo a što su matrice, ali takva su vremena. Milli Vanilli i Boney M, iako svemirski popularni u svoje vrijeme, ipak su bili rođeni prije svog vremena. Nema ljubavi u Vojka.

Još jedan gost su bili Devito i Nadia sa svojim „Amsterdamom“. Čini se da je Amsterdam najopjevaniji grad kod srpskih pjevača. A i kod nas se znaju pojaviti pjesme pod tim nazivom. Nakon „Ne mogu da, ne mogu da, ne mogu da…“ napravljena je kraća planirana pauza, a još jedan vrh koncerta isplivao je u brzom povratku s „Idemo do hodnika“. I onda novo vrištanje s Bojanom i Krisom iz Joker Out. Đuskanje se nastavlja. Sjajna ekipa, veliki koncert.

Subota je bila ispunjena. „Posle plakanja“ kroz mučan radni tjedan, „Nedjelja ujutru“ je ipak malo lakša. Ne živim „Moderne veze“, ali „Euforija“ me drži.