Zadatak glasi: Što povezuje slijedeće ljude? (Tony Williams, Miles Davis, Buddy Miles, Jerry Goodman, Rick Laird, Jean-Luc Ponty, Jack Bruce, Chick Corea, Stanley Clarke, Billy Cobham, Ginger Baker, Carlos Santana)
Odgovor: svi oni su ispreli u različitim fazama svog glazbenog bivstovanja svoja umijeća sa svjetski rastućom gitarističkom zvijezdom sedamdesetih – John Mclaughlinom.
Rođeni Britanac, kao tinejdžer iskazivao je interes za gitaru, pod debelim utjecajem američkog bluesa (a zar je i moglo drugačije, sva referentna imena britanskog rocka započeli su svoja iskustva pod plavom bojom koja im je bila glazbeni otac i majka).
John je svoju karizmu započeo sviranjem s Jackom Bruceom i Gingerom Bakerom, te je već tada primjetno koketirao s jazz obrascima.
„Extrapolation“, album iz 1969., nije donio ništa značajnog u srazu s komercijalnim pokazateljima, no pokazao je pravu virtuoznost koja ga je preko američkog jazz bubnjara Tonyja Williamsa direktno dovela na prag, tada već etabliranog Milesa Davisa.
U narednih godinu i pol, McLaughlin je autoritativno s iznenađujućom elegancijom potpisao svoj prepoznatljivi gitaristički rukopis na dva ključna Milesova albuma: „In A Silent Way“ i „Bitches Brew“.
Oba su bila označena kao kameni temeljci onoga što je kasnije nazvano Fusion jazz.
Očito pun stvaralačkog adrenalina, kao prikačen na 220 V, u Francuskoj snima svoj drugi album, uz pomoć Buddy Milesa pod nazivom „Devotion“.
Žestoki je protivnik američkog načina življenja, vježba jogu, odbacuje meso, cigarete i drogu, a svoju duhovnu stranu stavlja pod nadzor bengalskog mistika Sri Chinmoya, ujedno kasnijeg Santaninog spiritualnog mentora. Jer kako Sri kaže: Love is sweet, devotion is sweeter, surrender is sweetest.
Sazrijelo je vrijeme za oformljavanje poznatog Mahavishnu Orchestra, u kojem su prvu postavu sačinjavali Jan Hammer (klavijature), Rick Laird (bas), Jerry Goodman (violina) i Billy Cobham (bubnjevi).
Slijedeća dva albuma „The Inner Mounting Flame“ i „Birds Of Fire“ donijela su sasvim neobično inovativna rješenja u fusion jazzu ili poznatijem kao jazz – rock.
Bend briljira na kako tehničkoj, tako i emocionalnoj upečatljivosti, njihove live svirke ulaze u legende, okarakterizirane kao must see event.
Da li je glazbeni izlet dva gitarska genija trebao djeliti sudbinu velikih promašaja kojima je rock (jazz) obilovao, kao slučaj tzv. supergrupe Blind faith, ili je donio sudbonosnu prekretnicu u njihovim karijerama?
Smatram da se nije dogodilo ni prvo, a ni drugo. A to otvara vrata svakakvim spekulacijama, jedni su ovaj uradak kovali u zvijezde prije svega zbog protagonista, a ne zbog predočenog materijala, dok su drugi kazali – a što im je ovo trebalo.
Uz izrazito negodovanje Santaninih fanova, te uz vidljiv utjecaj Coltranea i Miles Daviesa (njegova električna faza), ovaj uradak se ipak opravdano svrstava u respektabilne predstavnike jazz-rocka, prvenstveno zahvaljujući Santaninim poslovično melodioznim gitarskim „ispadima“ nadopunjenim konstantnom McLauglinovom baražnom vatrom. Ono što je posebno na ovom albumu je svirka klavijaturiste Larry Younga, koji je savršeno razumio njihove gitarske jezike, te je naizgled nespojivo uspio svojom neprimjetnom, luckastom svirkom kao kvalitetnim super ljepilom povezati sve potke ove jedinstvene tapisrije u grandioznu svirku. A o učinku kojeg konstantno isporučuje Billy Cobham sa svojim bubnjanjem, ne treba trošiti posebne riječi. Njegova ruka je mekana, ujedno i čvrsta i u potpunosti ispunjava osnovni zadatak svakog bubnjara uz njemu osobne crtice.
Posebna pikanterija s ovog uratka je činjenica da McLaughlin svira piano, dok poznati klavijaturist Hammer svira bubnjeve.
Sam materijal je većim dijelom tuđih ruku djelo, tako nalazimo dvije kompozicije John Coltranea – „A love supreme“ i akustična „Naima“, tradicionalnu gospel „Let us go into the house of the Lord“ , te dvije McLaughlinove – „The life divine“ i „Meditation“
Na zadarskom Santaninom koncertu mogli smo čuti „ A love supreme“ u aranžmanu puno sočnijem, uz Santanin iskren emocionalni pristup i uz cjelokupno kvalitetniju podršku ostatka benda. A to je i draž ovakvih umjetnika, niti na jednom koncertu kompozicije neće biti odsvirane uz isti pristup i izričaj.
Komercijalni uspjeh ovog albuma nije bio na visini očekivanog, dobrim dijelom zbog pada interesa javnosti za raznoraznim guruima, te općenitog pada interesa za indijsku filozofiju na Zapadu.
Onaj drugi – umjetnički pokazatelj i dandanas s aklamacijama priznaje ovaj projekt, prvenstveno zbog samog kredibiliteta muzičara, ipak nešto manje zbog samog materijala.
Kao što je Dante kazao, sretan je onaj čovjek koji večer svog života može povezati s njegovim početkom.
Siguran sam da su obojica protagonista u svojim karijerama čvrsto i sretno povezali svoje večeri s jutrima, te im je ovaj projekt ipak nije predstavljao osnovni fundament u njihovim opusima.
Osobna karta albuma
| Izvođač | Carlos Santana & Mahavishnu John McLaughlin |
|
| Naziv albuma | Love Devotion Surrender | |
| Izdavač | CBS (UK) Columbia (U.S.) |
|
| Produkcija | Carlos Santana & Mahavishnu John McLaughlin | |
| Datum objave | 20.7.1973. | |
| Snimano | listopad 1972. – ožujak 1973. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| Strana A 1. A Love Supreme (John Coltrane) 2. Naima (John Coltrane) 3. The Life Divine (John McLaughlin) Strana B |
||
| Linkovi | ||
      |
||
Meditation – Audio |
||
{youtube}1CetTAXfUvQ{/youtube}
