U povijesti nema mnogo festivala koji su imali takav učinak na glazbenu i društvenu povijest zemlje. Kad je festival osnovan 1973., to je bio tek pokušaj kombiniranja glazbene strasti grupe jazz ljubitelja i potrebe jedne regije da promovira svoje bogatstvo (Umbrija, iako jednako prekrasna kao Toskana, nikad nije bila tako turistički razvikana). Danas je ime Umbria jazz festivala cijenjeno diljem svijeta, a nastup na ovom festivalu predstavlja čast jazz glazbenicima.
Od prvog izdanja festivala do danas festival se uvelike promijenio – u prvim je godinama dobar dio koncerata bio besplatan, čak i nastupi velikih imena koja su nastupala na prekrasnom srednjovjekovnom glavnom trgu Perugie, Piazza lV Novembre, dok su danas glavni koncerti prebačeni na "službene" pozornice (Santa Giuliana Arena, Teatro Morlacchi) i svi se naplaćuju, a na slikovitom trgu, po ulicama, u parku Giardini Carducci, po restoranima i barovima održava se popratni program, tj. nastupi uglavnom lokalnih glazbenika, od kojih su sigurno najpopularniji Funk Off – marširajući funky jazz bend, koji je svaki dan svojom energičnom svirkom okupljao brojnu publiku. No usprkos promjenama u festivalu, izvorni je duh zadržan, kao i visoka kvalieta programa – line-up u Perugii uvijek je jedan od najimpresivnijih među europskim jazz festivalima. U skladu sa suvremenim trendovima na velikim jazz festivalima, i Umbria je olabavila žanrovske granice i u program uključila šarolik spektar izvođača, od popa, soula, reggaea, bluesa i ostalog, a izvođači su u rasponu od onih najvišeg kalibra sve do mladih nada. Glavne su pozornice Santa Guiliana Arena koja je rezervirana za najveće zvijezde festivala, i Teatro Morlacchi koji je namijenjen nešto "ortodoksnijem" jazzu.
Festival je trebao otvoriti Sonny Rollins, no zbog zdravstvenih problema otkazao je cijelu turneju, te je umjesto njega prvi dan, 5.7. nastupila Diana Krall koja je predstavila pjesme sa svog novog albuma "Glad Rag Doll". Drugu je večer na istom mjestu, Santa Giuliana Arena, nastupio sastav velikog norveškog saksofonista, Jan Garbarek Group, s posebnim gostom Trilokom Gurtuom – indijskim perkusionistim kojeg smo samo desetak dana ranije imali priliku gledati u Poreču. Mnogi su s nestrpljenjem iščekivali treću večer festivala i nastup legendarnog trija Keitha Jarretta – starog gosta Perugie, no čiji koncerti u Europi nisu tako učestali, pa je ovo bila jedna od rijetkih prilika ove godine vidjeti ga u relativnom susjedstvu.
Keith Jarret spada među nešto osebujnije glazbenike što se tiče posebnih prohtjeva na koncertima. Prvo je organizator najavio da su glazbenici zahtjevali da sviraju bez ikakvog osvijetljenja, da se publika moli za potpunu tišinu i da ako netko pokuša fotografirati, glazbenici će napustiti pozornicu (naime, u prošlosti je bilo incidenata da je Jarrett izletio s pozornice ne samo zbog klika fotoaparata već i zbog toga što je netko u publici zakašljao). Nakon najave organizatora, glazbenici su izašli, odmah sjeli za instrumente i počeli svirati, uz ipak mali tračak svjetlosti od nekog udaljenog reflektora. U jednom trenutku Keith Jarrett je ustao i rekao "Zero light", što je ujedno bila jedina komunikacija koja je stigla s pozornice tijekom cijele večeri. Nakon što su se tehničari pobrinuli za "zero light", trio je do kraja koncerta svirao u potpunom mraku. Nakon zadnje pjesme ustali su se, i bez uobičajenog predstavljanja glazbenika i čak ni poklona povukli su se s pozornice, a ni oduševljen pljesak publike nije ih izmamio ni na bis, niti na poklon. Pustivši na stranu osebujan odnos Jarrettovog tria s pozornicom i publikom, sama svirka ispunila je visoka očekivanja – Jarrettov pijanizam doista fascinira vatrometom improvizacijskih ideja, sofisticiranom izvedbom, poetičnošću zvuka i nadahnutom međuigrom s ostatkom trija. Suzdržanost publike od kašljanja obilno je nagrađena!
Sljedećih par dana posvećeno je nešto manje jazzerskim idiomima, pa su nastupili američka soul zvijezda John Legend (kojeg smo nedavno imali priliku gledati u Rovinju), te talijanski pop pjevači Pino Daniele i Mario Biondi.
10. srpnja nastupili su Ramsey Lewis i Dee Dee Bridgewater, dvoje velikih glazbenika naizgled različitih stilova, koji na ovoj zajedničkoj turneji odaju omaž američkoj glazbenoj tradiciji i susretu jazza, soula i funka. Nastup su otvorili zajedničkom izvedbom standarda "Broadway", a zatim je Ramsey Lewis sa svojim kvintetom izveo nekoliko instrumentala, uključujući i svoj veliki hit "The In Crowd" i zanimljivu obradu Coltraneove skladbe "Dear Lord". Lewisa su na početku karijere, pogotovo zbog albuma The In Crowd, "ortodoksniji" ljubitelja jazza strpali u ladicu easy-listening ili gotovo salonskog jazza, pogrešno interpretiravši njegovu opuštenu nepretencioznost kao jednostavnost. No Lewisova svirka itekako je profinjena i svirački vrlo elaborirana – na tragu još jednog na sličan način potcijenjenog pijanista, Ahmada Jamala. Nakon instrumentalnog dijela koncerta, na pozornicu se vratila Dee Dee i zajedno s Lewisom izvela "Save Your Love For Me" (posveta Nancy Wilson), a zatim je Lewisa na pozornici zamijenio Dee Deein stalni suradnik, pijanist Edsel Gomez, s kojim je izvela niz standarda poput "Can’t Help", "Night Movies", ali i jednu vrlo recentnu kompoziciju – Connickovu "One Fine Thing". U svemu tome Dee Dee se istakla ne samo kao vrhunska vokalistica, već i odlična zabavljačica koja rado komunicira s publikom. Kraj koncerta, opet s Ramseyjem na klaviru, obilježilo je par pjesama Stevie Wondera, a za bis prekrasna minimalistička izvedba "God Bless the Child".
Nastavak slijedi…