Od 9. do 18. srpnja održano je 48. izdanje Umbria jazz festivala, najvažnijeg jazz festivala u Italiji i jednog od najvažnijih i najstarijih u Europi, koji je ovog ljeta iznio sjajan line-up usprkos pandemijskoj neizvjesnosti i teškoćama kod organiziranja događanja ovih razmjera. Do 1. srpnja u Italiji su maske bile obavezne i na otvorenom, i to je sigurno imalo snažan učinak na odluke u vezi putovanja i posjećivanja festivala, putovanja preko granice i dalje nisu jednostavna bez obje doze cjepiva, pa je tako ove godine line-up u velikom nesrazmjeru s posjećenošću festivala – bilo je publike, što domaće što strane, ali daleko manje nego ”normalnih” godina – u ovim pandemijskim uvjetima ipak nije bilo lako napuniti golemo gledalište Arene Santa Guiliane, glavne festivalske pozornice.
Kad je festival osnovan 1973., to je bio tek pokušaj kombiniranja glazbene strasti grupe jazz ljubitelja i potrebe jedne regije da promovira svoje bogatstvo (Umbrija, iako jednako prekrasna kao Toskana, nikad nije bila toliko turistički razvikana). Od prvog izdanja festivala do danas festival se uvelike promijenio – u prvim je godinama dobar dio koncerata bio besplatan, čak i nastupi velikih imena koja su nastupala na prekrasnom srednjovjekovnom glavnom trgu Perugie, Piazza lV Novembre, dok su u recentnije doba glavni koncerti prebačeni na ”službene” pozornice (Santa Giuliana Arena, Teatro Morlacchi) i svi se naplaćuju, a na slikovitom trgu, po ulicama, u parku Giardini Carducci, po restoranima i barovima održava se popratni program. Ove godine je, naravno, program malo reduciran, pa nije bilo besplatnih i nekad izuzetno popularnih koncerata na glavnom trgu – valjda da se izbjegnu gužve, i da se festival održava samo na lokacijama gdje se može kontrolirati distanca – no to se ionako pokazalo uzaludnim jer su na Piazzi IV Novembre svaku večer mladi partijali bez ikakve distance…
Kvartet Billyja Harta
Umbria jazz festival uvijek je držao visoku kvalitetu programa – line-up u Perugii uvijek je jedan od najimpresivnijih među europskim jazz festivalima. U skladu sa suvremenim trendovima na velikim jazz festivalima, i Umbria je s vremenom olabavila žanrovske granice i u program uključila šarolik spektar izvođača, od popa, soula, reggaea, bluesa i ostalog – doduše, ove godine je program bio prilično jazzerski, ne znam je li do umjetničkog direktora ili naprosto do okolnosti i dostupnosti glazbenika. Svako izdanje festivala pokušalo je predstaviti najširi raspon izvođača, od onih najvišeg kalibra, pa sve do mladih nada. Glavne su pozornice Santa Guiliana Arena koja je rezervirana za najveće zvijezde festivala, i Teatro Morlacchi, najveće kazalište u Perugii (iz 18.st.), koje pak nudi komorniju atmosferu.
Umbria jazz festival je inače jedan od onih festivala na kojima se glazba doslovno prelijeva s glavnih pozornica i zaposjedne cijeli grad – na srednjovjekovne ulice, terase i vrtove s kojih pucaju slikoviti pogledi na stari grad i prekrasne umbrijske krajolike. Na malo je kojem jazz festivalu ambijent postao tako bitan dio cijelog festivalskog iskustva i teško je zamisliti slikovitiju pozadinu za dobar jazz od šarmantne Perugie i svih hedonističkih dodataka koji idu s tim, od gastronomije do turizma. Doduše, ove godine je bilo ipak manje tog ”prelijevanja”, da se spriječe velika okupljanja, i izostali su neki tradicionalni programi kao besplatni koncerti na glavnom trgu i paradiranje mjesnog banda Funk Off, no nešto uličnih koncerata je ipak bilo.
Emmet Cohen Trio i Samara Joy
Jedna od čari velikih festivala je u tome što često spremaju iznenađenja; neki ”novi klinci”, izvođači za koje prije niste ni čuli, svježe izašli s koledža, znaju prilično impresionirati. Tako je prvi dan festivala, 9. srpnja, na glavnoj pozornici Arena Santa Giuliana nastupio Trio Emmeta Cohena uz posebnu gošću, ”klinku”, Samaru Joy – koja se pokazala jednim od najugodnijih jazz iznenađenja ove godine. Sâm Emmet Cohen nije više ”novi klinac”, zapravo već se etablirao kao jedan od vodećih mladih jazzera svoje generacije, virtuoz koji je od pionirskih majstora jazz pijanizma kao što su Duke Ellington, Earl Hines i Art Tatum preuzeo jednu veliku kvalitetu – sposobnost da virtuoznu i kompleksnu glazbu učini zabavnom i lepršavom. To smo vidjeli i u Perugii, dok je svirao kompozicije većinom sa svog recentnog albuma Future Stride – naslovna kompozicija je sjajan primjer Cohenovog stila, koji se često poigrava sa „rafalnom paljbom“ nota u tradiciji stridea, no tople harmonije i melodijska senzibilnost pokazuju da cilj nije puki tehnički showmanship. Cohen je maštoviti jazzer čiji je pijanizam istodobno i suvremen i uronjen u povijest jazza, kojoj često odaje tople omaže. Nakon instrumentalnog seta, triu se na pozornici pridružila vrlo mlada Samara Joy za koju se donedavno nije previše čulo (tek je svježe izašla s koledža), ali za koju će se u budućnosti itekako čuti – virtuoza danas ima puno, sve više talenata ima pristup obrazovanju i priliku da izbruse talent, ali nema puno ovako markantnih glasova – Samara Joy ima jedan od onih glasova koji kao da su izašli iz istog panteona jazz glasova u koji spadaju i Sarah Vaughan, Ella Fitzgerald, Carmen McRae… Nastup je otvorila prekrasnom izvedbom standarda Stardust, a uslijedile su I’m Old Fashioned, Can’t Get Out of this Mood (najpoznatija u izvedi Sare Vaughan, koja se čini najočitijim Samarinim uzorom), If This Isn’t Love, (You Forgot to) Remember Irvinga Berlina, Keepin’ out of Mischief Now Fatsa Wallera i niz drugih standarda. Kuriozitet je pjesma Fatsa Navarra ”Nostalgia”, za koju je Samara Joy napisala originalni tekst. Novopečena diplomantica bila je vidno uzbuđena nastupom na ovako prestižnom festivalu, što je i podijelila s publikom, odavši pritom da je taj isti dan izašao njezin prvi studijski album. No ni publika vjerojatno nije bila manje uzbuđena – uvijek je vrlo posebno i dragocjeno iskustvo kad čujete izvanredni talent poput Samare Joy na samom početku karijere.
Koncerti u Areni Santa Giuliani koncipirani su u dva dijela, pa je tako nakon pauze nastupio redoviti gost UJF-a Wynton Marsalis s Lincoln Center Orchestra. S jedne strane, Wynton Marsalis nije raritet i doista ima mnogo prilika vidjeti ga na međunarodnim jazz festivalima, a s druge strane, ipak svaki put priredi vrhunsku glazbenu poslasticu, neodoljivu ne samo ljubiteljima big band jazza nego i široj publici. Vrhunski solisti, maštoviti aranžmani, predstavljanje poznatih i manje poznatih klasika iz povijesti jazza… Tako smo ovaj put, između ostalog, čuli Sugar Hill Penthouse Dukea Ellingtona, Yes Sir, That’s My Baby, The Crave Jerry Roll Mortona – a na svakoj su briljirali sjajni solisti iz Wyntonovog orkestra.
Stefano Bollani
Drugi dan festivala, 10. srpnja, nastupili su prvo Stefano Bollani, a zatim Kvartet Billyja Harta s Ethanom Iversonom. Bollani je također redoviti gost UJF-a, što je i logično s obzirom na geografske faktore, a ovaj je put nastupio s programom naslovljenim Omaž Chicku Corei, koji je nažalost preminuo od corone početkom ove godine, a koji je također nebrojeno puta svirao na ovoj pozornici, a Bollani i Corea su nastupili i u duetu na zimskom izdanju UJF-a u Orviettu 2009., što je rezultiralo sjajnim diskografskim izdanjem ECM-a pod jednostavnim nazivom ”Orvietto”. Chick Corea i Bollani imaju dosta podudarnosti u sviračkom senzibilitetu, obojica su virtuozi skloni demonstriranju svoje virtuoznosti, Bollani naravno ima više mediteranske melodijske bujnosti, ali i Corea, iako Amerikanac, dosta se nadahnjivao španjolskim, latino i flamenco tradicijama kojima se stalno vraćao tijekom karijere. Zapravo, od aktualnih talijanskih jazzera, Bollani je vjerojatno najbolji kandidat za ovu vrstu omaža, upravo zbog tih poveznica s Coreom, i pokazao se itekako dorastao tom zadatku, pruživši sjajnu glazbenu večer u kojoj smo čuli niz Coreinih kompozicija – ali i standarda koje je volio svirati, kao što je It Could Happen To You. Na kraju koncerta Bollaniju se na pozornici pridružila njegova supruga Valentina Cenni, inače pjevačica i glumica, s kojom je izveo set brazilskih pjesama, počevši od ”Casa da floresta”, pjesme mladog brazilskog glazbenika Nanana – Bollani je rekao publici da je Chick jako volio Brazil, ali da misli da nije znao ovu pjesmu. A i sam Bollani se tijekom karijere često vraća Brazilu, i na ovom koncertu je bilo vrlo očito koliko gušta u izvođenju brazilskog repertoara. Oboje su se toliko uživjeli u brazilske melodije da je došlo i do smiješne situacije, kad je mikrofon zaštekao, a oni su još par minuta muzicirali u zanosu prije nego što su shvatili što se događa.
Kvartet Billyja Harta
Drugi dio koncertne večeri donio je stilski ”nešto skroz drukčije” – nastupio sjajni američki bend, Kvartet Billyja Harta s Ethanom Iversonom na klaviru. Billy Hart je aktivan na svjetskoj jazz sceni već dulje od pola stoljeća, i svirao je gotovo sa svim velikanima jazza, kao što su Wes Montgomery, Jimmy Smith, Miles Davis, Oscar Peterson, Dave Douglas, Shirley Horn, Charles Lloyd, Chick Corea i brojni drugi. Kada je trebalo naći bubnjara, Billy Hart je često bio prvi izbor. Od 2006. vodi vlastiti kvartet s Markom Turnerom na saksofonu, basistom Benom Streetom i pijanistom Ethanom Iversonom, bivšim članom tria The Bad Plus. Nakon mediteranski bujnog Bollanija, Hartov kvartet donio je ono što uigrani sve-američki bendovi obično donose: čvrst i zanimljiv ritam, te sjajnu međuigru, odnosno kreativnu sinergiju koja nadmašuje svirački ego bilo kojeg pojedinog člana, uključujući samog lidera benda. Repertoar se sastojao od isključivo originalnih kompozicija članova benda, ujednačene, visoke kvalitete.
Kao što je spomenuto prije, popratni programi su ove godine reducirani, no bilo je i nekih noviteta u rasporedu, kao što je Umbria jazz club, koji se svaki dan održavao u Sali Raffaello hotela Brufani, a riječ je programu matineja na kojem je Trio Emmeta Cohena ugošćivao druge glazbenike, pa smo tako treći dan festivala u podne imali priliku još jednom čuti fantastičnu sinergiju Cohenova tria i Samare Joy, ovaj put u puno komornijem, intimnijem ambijentu hotelske sale.
Julian Lage Trio
Ta nedjelja je bila i dan finala nogometnog prvenstva pa su, nažalost, koncerti tog dana pali u drugi plan i nisu dobili zasluženu pažnju. U svim talijanskim gradovima, pa tako i u Perugii, u svim kafićima gledala se utakmica, pa su organizatori festivala u zadnji čas promijenili raspored koncerata. Tako su duo Freda Herscha i Enrica Rave pomaknuli u termin prije utakmice, a Trio Juliana Lagea su pomaknuli u dosta kasni termin nakon utakmice, pa je tako te glazbenike zapao peh da sviraju pred malobrojnom publikom i skraćeno. Trio Juliana Lagea dao je nadahnut i energičan nastup u ovako nezahvalnim uvjetima, s fokusom na predstavljanje novog albuma Squint. Čuli smo većinom originalne Lageove kompozicije, koje su stilski bile u rangu od blues rocka do rafiniranih balada, a pred kraj je trio odsvirao prekrasnu interpretaciju hita Crying Roya Orbisona, s albuma Love Hurts (2019).
Prva tri dana na Umbria jazz festivalu pokazala su kako se i u nezahvalnim pandemijskim uvjetima može složiti sjajan festivalski program, a jazz gozba se nastavila do 18.7. s odličnim line-upom za jazz sladokusce.
