Čvrsto sam odlučio da mi nitko neće ovaj dan pokvarit.
A ovo su elementi koji bi trebali potkrijepiti tu odluku: još jedan u nizu lijepih dana u Splitu (temperatura na suncu oko 15-16 stupnjeva Celzija); obavezna kava na Rivi; pagar i trlje za ručak uz čašu Vislanderove Bugave; Barcelona je na vrhu ljestvice iznad nogometne legije stranaca, navečer koncert Chuia u Hrvatskom domu u Splitu. Reklo bi se sve, predispozicije za perfect day, kako je znao kazati Lou Reed.
U glazbi ove elitne ekipe „svemirskih marinaca“ koju sam slušao u više navrata (i uvijek s koncerta odlazio sa širokim osmjehom na licu i činjenicom da zbog pozitivnog adrenalina nikad ne bih zaspao iz prve) tamo gdje bi logika obično trebala nalaziti obrazloženje za (eventualne) greške, srce gotovo uvijek preuzima glavnu ulogu. A srce je uvijek (do sada) kazalo DA. Stoga nema sumnje da će se večeras dogoditi još jedan od „onih“ koncerata koji se ne zaboravljaju tako lako, naročito zato što osim bazične postave dolaze u nešto proširenom sastavu (Luka Žužić na trombonu, Borna Šercar na udaraljkama te Miha Györek na bariton saksofonu koji je zbog bolesti nažalost otkazao u posljednji trenutak). Apsolutno reprezentativna postava iskusnih, razigranih i nadarenih glazbenika koji svoje viđenje jazza s raznim derivacijama i ukusnim primjesama poput glazbene Vegete uspješno prenose u galaktičke dužine i širine.
Večerašnji koncert nije slučajan: naime, Chui dolaze kao zasluženi laureati u kategoriji Rezidencijalni umjetnik za 2025./2026. godinu koju dodjeljuje koncertna dvorana Ivo Tijardović Hrvatskog doma u Splitu. Ujedno im je ovo promocija trostrukog CD izdanja na kojem se osim novog live albuma nalaze i albumi „Do zvijezda“ i „Zagreb-Berlin“
Večeras smo prisustvovali još jednoj pakleno dobroj prezentaciji, večeri u kojoj nas je nosila baš nabrijana bujica kontrolirane „buke i bijesa“, svirka bez kontrakcija, s velikom dozom glazbene stabilnosti i integriteta, uz brojne eksplicitne improvizacije kako pojedinih aktera, tako i cijelog glazbenog entiteta koji nastoji svakog dana sve više pomicati granice svog glazbenog bivanja.
Chui su odreda, što je vrlo vrijedno i važno, normalni ljudi i izvanredni glazbenici, svjesni svojih mogućnosti koje ne zloupotrebljavaju, glazbenici koji se rado pridržavaju zadanih struktura koje uvijek znaju držati pod kontrolom. A nije im strana ni inovativnost koja ne podrazumijeva kršenje glazbenih kanona, koju realiziraju svojom uvijek visokom radnom temperaturom i s lakoćom je prenose na slušatelje.
Opetovano se primordijalna veza između atletskog basa Konrada Lovrenčića u prirodnoj simbiozi s geofizičkom snagom bubnjeva Ivana Levačića pretvarala u armaturnu konstrukciju bez koje bend ne bi mogao tako uspješno stvarati nadogradnju (ovoga puta uz značajnu ulogu Borne Šercara) te normalno funkcionirati; opetovano se diskretnih, samozatajnih i vehementnih klavijaturskih dionica (uz pojedine lucidne solo bljeskove) „uhvatio“ mastermind ovog projekta, Toni Starešinić; dok je sva slava vodećeg instrumenta po samom defaultu pripala Vojkanu Jociću i njegovom saksofonu kroz sve njegove „padove i uspone“, vriskove i smiraje. Sasvim adekvatno društvo pravio mu je Luka Žužić s finim rolama na trombonu.
Bit ću brutalno iskren makar me istinski poznavatelji jazza razapeli: Vojkan Jocić za mene je hrvatski Charlie Parker.
Ukratko, Chui odavno nemaju status benda s nevidljive scene; naprotiv, sasvim su zasluženo svojom pojavom i glazbenim sadržajem s apsolutnim pokrićem gotovo privatizirali medije.
Samo tako dalje, bez pardona prema ikome, budite i dalje samo svoji.
Setlista
„Sporo paljenje“
„Svemir ima novi pozivni“
„Vozi dalje“
„Tvrdi sicevi“
„Sila mi je“
„Prženje“ (Symphony II Act)
„Ex Machina“
„Malj“
„Eternautova tema“
Bis
„First of all“
Galerija fotografija; Chui u Splitu, foto: Irena Škarica
