Chui promovirali novi album u Splitu
Chui u Splitu, foto: Irena Škarica
Istaknuto Izvještaji Koncerti

Chui promovirali novi album u Splitu

Chui u Splitu, foto: Irena Škarica

Vječna šutnja beskonačnih svemirskih prostranstava nekoga ispunjava užasom, a nekoga inspiracijom.

Stoga je bilo očekivano stvaranje space rocka, podžanra rocka koji se razvio krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, kombinirajući elemente psihodeličnog rocka, progresivnog rocka i elektroničke glazbe. Karakterizira ga hipnotička atmosfera, dugi instrumentalni pasaži, eksperimentalni zvukovi i teme vezane uz svemir, futurizam i znanstvenu fantastiku. Nastao je u Velikoj Britaniji, a možemo ga pronaći u ranim radovima Pink Floyda („Interstellar Overdrive“), Hawkwinda i Gonga. Koristili su se efekti poput reverba i delayja, a uz pomoć sintetizatora stvarana je eterična, „svemirska“ atmosfera. Prekomorski susjedi djelovali su kroz bendove The Flaming Lips i Spaceman 3.

Moderni space rock (od 1990-ih do danas) doživio je preporod kroz bendove kao što su Spiritualized, The Mars Volta, Oceansize, pa čak i neke radove Musea, Porcupine Treea, Tame Impale i KGLW. Post-rock i shoegaze bendovi također su često inkorporirali space rock elemente, a svakako valja spomenuti i klavijaturističkog velikana Ricka Wakemana, kojega su opčinile brojne prirodne misterije crvenog planeta (album „Red Planet“), te jednoga od najoriginalnijih glazbenika sadašnjice, Stevena Wilsona, čiju recenziju albuma „The Overview“ možete pronaći na našim stranicama.

Chui u Splitu, foto: Irena Škarica

U najnovije svemirske avanture upustile su se i domaće snage koje djeluju pod još uvijek zagonetnim imenom Chui (iako se za njih prije može kazati da su se opredijelili za space jazz). „Do zvijezda“, zadnji album Tonija Starešinića i odabranog društva, već duže vrijeme pobire (zasluženo) sve lovorike, a večeras će njegova premijera biti izvedena u Hrvatskom domu u Splitu. Chui je prepoznat kao skup izvanrednih glazbenika koji su shvatili da puko sterilno prangijanje, hladni artizam i egzibicionistički glazbeni alpinizam nemaju šanse za dugoročno preživljavanje. Stoga rade sve oprečno, uz velike doze osobnosti, originalnosti i nadasve iskrenosti.

Album je koloplet njihovih poznatih struktura s potragom za neotkrivenim horizontima u kojima ni na trenutak ne žrtvuju preciznost nauštrb ostavljanja umjetničkog dojma. Svaki njihov nastup sadrži neoborivu činjenicu kako između elementarne četvorke (Toni Starešinić, Vojkan Jocić, Ivan Levačić, Konrad Lovrenčić) postoji vrlo visoka doza zdrave kemije, neophodne upravo za ovakve kompozitorsko/instrumentalne domete.

Chui u Splitu, foto: Irena Škarica

Večeras im se pridružio i dvojac puhača (Luka Žužić na trombonu i Miha Györek na bariton saksu), inače „regularnih“ članova koji su  aktivno sudjelovali u snimanju albuma.

Kako je Toni najavio, osim prezentacije albuma na koncertu će biti odsvirane i neke od njima najdražih uspješnica, pa smo tako čuli  „Sila mi je“ (album „Kapetanov dnevnik“), „Ex Machina“ (album „Zagreb-Berlin“) i „Malj“ (album „Kapetanov dnevnik“).

Osobno sam dvojac „Vozi dalje“ i „Tvrdi sicevi“ doživio kao izrazite favorite ove odlične večeri, iako je objektivno nemoguće pronaći zamjerke na izvedbu bilo koje pjesme.

„Službeni“ dio koncerta pripao je John Coltraneovoj „A Love Supreme“ (očekivano bez zbora koji je sudjelovao na albumu), nakon čega se bend za čas vratio na scenu da bi nam podario uvijek fenomenalnu verziju valcera, naravno „Chui’s Waltz“, koji je očito uobičajen završetak svakog njihovog koncerta.

Chui u Splitu, foto: Irena Škarica

Večeras je limena linija nosila koncert (iako bi bez sjajnog doprinosa ritam sekcije cjelokupna zvučna slika bila apsolutno bljeđa): Vojkan,  Luka i Miha večeras su imali zaista dubinsko čišćenje pluća. Moram (opetovano) istaknuti nemjerljiv doprinos Vojkana Jocića koji konstantno dokazuje svoju neospornu umješnost sviranja saksofona. „Nisam pasionirani pušač, ali sam zato pasionirani puhač“, rekao mi je jednom prilikom.

Koristeći SF terminologiju, bilo bi apsolutno pogrešno ovu veličanstvenu četvorku proglasiti Borgovim radilicama. Naprotiv, to je kolektiv osebujnih, provjerenih individua koje zaista uživaju u međusobnim interakcijama stvarajući pritom snažnu geofizičku snagu koja se naprosto obrušava na sve koji imaju sreću i zadovoljstvo slušati ih. Jer njihova glazba, unatoč kompleksnosti, teče glatko.