Nije mala stvar uspješno djelovati na sceni preko 30 godina kao tribute band. Za to su potrebne neke pretpostavke: moraš iskreno voljeti i vjerovati u ono što sviraš; to moraš obaviti na visoko profesionalnom nivou; ime uzora čiji repertoar izvodiš mora biti poznato širem krugu slušatelja.
Dakle, sve tri premise spojile su se u zaključak da su Erik Malnar (Belfast Food), Goran Rubeša (Riverpool), Marko Jurić (Belfast Food) i Josip Radić (Kensington Lima, Valentino Bošković) dobro pogodili čiju glazbu će uspješno predstavljati mladim generacijama, a podsjećati one nešto starije kakvo glazbeno blago je urbi et orbi podijelila Liverpoolska četvorka.
Večeras su nastupili u splitskom klubu Porat u kojem su nastupili mnogi tribute bendovi. Lijepo i korisno, no bilo bi za Split neophodno da u tom, odlično uređenom klubu, dočekamo i dolazak poznatih autorska imena, da postane u neku ruku splitski pandan zagrebačkoj Tvornici kulture.
Što kazati o samom koncertu, raspoloženje je uspostavljeno od prvih pjesama, bilo je i zbornog pjevanja. Nabrajati repertoar bilo bi pomalo i besmisleno, obzirom na (uglavnom) trominutni format većine pjesama tandema McCartney-Lennon, tako da su se u više od dva sata raspoloženi glazbenici prošetali cijelim repertoarom proslavljenih čupavaca. Osobno sam ostao zakinut što nisu izvedene „Penny Lane“, „Strawberry Fields For Ever“, „Norvegian Wood“, meni jedne od njihovih najdražih.
Bend je svoje „pražnjenje“ doživio kroz ekstazivnu izvedbu „While My Guitar Gently Weeps“ u kojoj su dokazali svoju neupitnu glazbenu umješnost.
Za sami kraj Josip Radić je na akustičnoj gitari dobrim dijelom publici prepustio pjevanje legendarne „Yesterday“, da bi kulminacija koncerta i dobrog raspoloženja nastupila u „Hey Jude“ čiji je zarazni refren dugo odzvanjao dvoranom. Na samom kraju izvedena je „Helter Skelter“, te je tako završilo jedno sasvim simpatično, ugodno druženje s Beatles Revival Bandom i opusom jednog (možda i najboljeg) benda svih vremena.
