Uoči koncerta u zagrebačkom klubu Vintage Industrial, 12. veljače, Kensington Lima su predstavili novi singl s posljednjeg albuma, “The Back Seat of My Car”. Alfa i omega benda je Josip Radić, kojeg smo ovom prigodom povukli za rukav da nam predstavi svojih 7 presudnih. No, osim što radi u ovom iznimno hvaljenom bendu, Josip svoje prste ima u još dva iznimna projekta, jedan je The Beatles Revival Band (koji su proslavili 30 godina rada!!), a drugi Valentino Bošković, Obzirom da je povod za ovih 7 presudnih bio koncert Kensingtona, onda je samo taj projekt naveden u zagradi kraj imena. Dame i gospodo, Josip Radić i 7 presudnih.
Pink Floyd – “The Dark Side of The Moon” (1973.)
Ovaj sam album otkrio u srednjoj školi i od tada do danas je album kojeg sam najviše puta u životu preslušao od početka do kraja – broj “utrošenih” sati je sigurno troznamenkast, ako ne i četveroznamenkast! Volim Floyde u svim inkarnacijama, lijevo i desno na vremenskoj crti od The Dark Side…, a velika želja mi je okupiti ekipu koja bi koji put odsvirala kompletan album uživo.
The Beatles – “A Hard Day’s Night” (1964.)
Iako mi ovo nije omiljeni album Beatlesa (tu titulu ipak odnosi Rubber Soul), za mene je ovaj album iz 1964. presudan jer sam preko njega otkrio Beatlese, na narančastoj Jugoton kazeti. Unatoč par McCartneyjevih bisera, ovo je ipak Lennonov autorski i pjevački tour de force, tu je još uvijek motiviran pokazujući kako je to, zapravo, njegov bend. S našim Beatles Revival Bendom rado izvodimo skoro sve pjesme s albuma…
Queen – “The Game” (1980.)
Na stranu očigledni hitovi poput “Play The Game”, “Crazy Little Thing Called Love” i “Another One Bites The Dust”, no što kažemo na pionirski drum&bass “Dragon Attack”? Onda “Rock It (Prime Jive)” s izvanrednim doprinosom bubnjara Rogera Taylora – zamisli imati vokal poput njegovog, a i dalje nisi glavni pjevač u bendu?! Ili jedna od meni omiljenih pjesama Queena, balada “Sail Away Sweet Sister”? Po mom mišljenju, album koji bez srama može konkurirati i kao greatest hits kompilacija benda!
Crosby, Stills & Nash – “Crosby, Stills & Nash” (1969.)
Ili, popularno znan i kao “kauč album” iz 1969., prvijenac supergrupe koju su činili David Crosby, Stephen Stills i Graham Nash. Ako je The Dark Side… Pink Floyda album kojeg sam najviše puta u životu preslušao, onda ovaj zauzima čvrsto drugo mjesto. Slušajući ga, u času se nađete uz bazen njihove vile u brdima Hollywooda krajem šezdesetih, s akustičnim gitarama i pripadajućim asesoarom – sunce piči, doručkovali ste u tri popodne, pred vama su uzbudljiva noć i cijelo naredno desetljeće na raspolaganju…
Carole King – “Tapestry” (1971.)
Njena autentičnost i iskrenost zapakirani su u pop user friendly format pjesme, uz vrhunsku ekipu instrumentalista i pratećih izvođača među kojima je, primjerice, i Joni Mitchell. Obje autorice su svojim antologijskim albumima s početka sedamdesetih održale masterclass pisanja pjesama postavivši standard kojeg svakodnevno “napadam” te istovremeno crpim inspiraciju.
Bruce Springsteen – “The Rising” (2002.)
Moj prvi susret s Gazdom nakon kojeg sam nepovratno navučen na njegov opus i koncerte (trenutno brojim četiri gostovanja!). Riječ je o albumu koji je, nakon višegodišnje pauze, ponovno spojio Brucea i E-Street Band te nas, uz lekcije o rock and rollu, naučio i ponešto o alkemiji bendovske svirke – nekad zaista 1+1 mogu dati 3…
TBF – “Maxon Universal” (2004.)
Sedmo mjesto ipak je pripalo mojim sugrađanima kojima u leđa gledaju, recimo, Beckov “Sea Change”, “A Rush of Blood to The Head” Coldplayja, “So Beautiful or So What” Paula Simona i istoimeni album Wilca. TBF je jedan od generacijskih bendova koji stari zajedno sa svojom publikom, njihovi koncerti su mjesto susreta iste ekipe koja se prije 20 godina susretala u ljetnom kinu Bačvice, klubu Hey Joe, Quasimodo te i dalje zdušno pjeva refren “Alles Gut”…
