Copernicus – “Victim Of The Sky”

Čovjek koji misli da nema razlike između žirafe, slona, čovjeka i kamena, a atomi rade sve što može i čovjek, seksaju se, komuniciraju itd., koji na pitanje voditelja intervjua zašto se ne ponašamo isto prema različitim gupacijama atoma, pa dok ćemo primjerice baciti prljavu vodu kroz prozor s desetog kata to isto nećemo učiniti s ljudskim bićem, odgovara da je to zato što je voditelj ispranog mozga i ima predrasude o vodi, ili je prokleti genijalac ili bi se trebao držati poezije.^[2] Copernicus vjeruje da je ono prvo, „nabildanih filozofskih mišića“, prvo filozof pa onda umjetnik. Međutim, mogu reći da nisam imao prilike gledati tri sata intervjua goreg filozofa, a i ne vjerujem nikome tko tvrdi da ima odgovore na krajnja pitanje egzistencije i stvarnosti. Ako netko ima živaca dublje se pozabaviti „nematerijalističkim svijetom subatomskih čestica“ ovog ezoteričnog metafizičara koji ne zna fiziku pozivam ga da prouči knjigu Immediate Eternity, diskografiju Copernicusa i intervju s njim u 26 dijelova koji je vodio neumorni George Gilson.
 

 
 

Victim Of The Sky kao umjetničko djelo nije lako kategorizirati. Moglo bi se reći da je riječ većinom o poeziji popraćenoj glazbom koja po zvuku podsjeća na vrijeme kada je nastalo i sadrži elemente jazza, countrya, elektronike, ambijentale, avangarde, psihodelije i reggaea. Bend je sastavljen od devetnaest glazbenika koji ili spontano improviziraju na Copernicusove riječi ili spontano izvode unaprijed komponiranu glazbu koja nije uvježbavana.

 

Iako na Victim Of The Sky nema previše referenci na kvantni svijet koji će mu postati opsesija na kasnijim albumima, uz pozadinske zvukove i lupkanja album otvaraju riječi koje izražavaju svojevrsni metafizički nihilizam i bunt: Očajnima koji nemaju unutarnjeg mira. Ja, ja nemam generacije. Nemam vremena. Nemam rase. Nemam vrste. Nemam zemlje. Nemam planet. Nemam ništa. Fionnghuala, što ću sada s ničim? Ja sam slobodan Slobodan sam! Slobodan sam! Slobodan od toliko laži!

 

 „The Wanderer“ je uz kompoziciju „Desperate“ najbliža klasičnoj pjesmi na kojoj Copernicus pjeva, podsjećajući na trenutke na Johnnya Casha i Nicka Cavea. Riječ je o mračnoj i depresivnoj ekspresiji usamljenosti čovjeka koji provodi život u lutanju svijetom i cuganju. „Victim of the Sky“ u erotičnom disko ritmu preko kojega nježno prelaze zavodljivi jazz tonovi saksofona, podsjećajući pomalo na An American Prayer, The Doorsa, Copernicus je svojim teatarskim glasom improvizirao riječi koje se prema njegovim riječima tiču zločina protiv čovječanstva koje sile svemira čine ostavljajući pitanje egzistencije neobjašnjeno.

 

Da ne analiziram svaku pjesmu, u načelu album nema čvrstog koncepta, ali je moguće reći da ga prožimaju egzistencijalne teme poput pitanja smisla, postanka, osobnog očaja i nezadovoljstva, napuštenosti i prepuštenosti čovječanstva samom sebi, odbijanje komformizma i vrednovanja ljudskog života prema materijalnim sredstvima.

 

U glazbenom smislu Victim Of The Sky nije nešto posebno zanimljiv i originalan. Kako bi se, stoga, u cijelosti razumjelo ovakvo djelo, potrebno je uložiti ponešto napora u shvaćanju autorove intencije i mišljenja prenesenog poezijom u čijoj je, poput roba, funkciji glazba

---